da bi mogao da dodirneš snove:
trebalo bi da budeš
nežan...kao...
i da umeš da vidiš
kad boli uporno i tiho
pa duvaš da prođe...
Oduvek me je oduševljavalo to što reči imaju ponekad i beskrajno mnogo značenja. Zato je, pretpostavljam, prevođenje uvek bilo veliki izazov za mene: otkriti ta značenja, odlučiti se za jedno ili dva, jer se sve nijanse jedne reči nikada ne mogu prevesti.
Odrastao sam na dva jezika. Postoje delovi moje familije koji na srpskom jeziku ne znaju da kažu ništa više od „Dobro jutro gospodine Popoviću" ili „lubenica"
Da li se neko seća ?
Ja sam se setio pre mnogo godina, pa i pre deset godina , pa u skorije vreme a i sada mi je na pameti.
Slučajnost?
Ko će ga znati. Samo znam da je osećaj isti, kao i onda kada sam prvi put gledao,
• Blues baby ,samo blues
"
- Da nema vjere, ljudi bi klali i robili.
- A zašto kolju i robe danas?
- Jer je nema.
- A zašto su klali?
- Jer je nije ni bilo.
- A kad je prema tome bila?
- Nikada!
...
Govorit će mi:
Po čemu sve pamtimo omiljene filmove? Šta je to što ih izdvaja od drugih? Da li su to samo režija, scenario i gluma? Ja volim one reditelje koji vode računa i o malim stvarima u svojim filmovima. Prošli put smo diskutovali o poljupcima za pamćenje. Osim poljubaca, u velikim filmovima obično pamtimo i prvo pojavljivanje glavnog glumca / glumice. To je trenutak kada može da vam zastane dah. Tako sam se bar ja osećao kada sam prvi put ugledao Ritu Hejvort u filmu "Gilda".
Prvo pojavljivanje glumaca u filmu je jako važno. Ono može mnogo toga da nam kaže o samom liku, ali i o filmu. To prvo pojavljivanje može od nekoga da napravi zvezdu. Malo je reditelja koji temeljno promišljaju kako će uvesti svoje glavne likove u priču. Neke glumice i glumce ću pamtiti baš po tom jednom kadru.
Sada možemo da se prisetimo nekih od nezaboravnih pojavljivanja u istoriji filma:
(Eisenach, 21.3. 1685 – Leipzig, 28. 7. 1750)
Double concerto for two violins in D minor
Nekoliko crtica iz biografije
(ili…o liku)
Johann Sebastian je osmo dijete Marie Elizabeth i Johanna Ambrozija Bacha. Osim oca, od kojeg je dobio prvu muzičku poduku, u obitelji Bach muzikom su se već bavili pradjed, djed, trojica braće, brojni rođaci, stričevi i ujaci. Nakon smrti majke, a godinu dana kasnije i oca, brigu o desetogodišnjem Johannu preuzeo
da bi mogao da dodirneš snove:
trebalo bi da budeš
nežan...kao...
i da umeš da vidiš
kad boli uporno i tiho
pa duvaš da prođe...
Prošle nedelje me je Vlasta92 na njenom postu ... Anybody? priupitala "Koji je najbolji filmski poljubac svih vremena" što me me navelo na razmišljanje. Drugi deo njenog pitanja je bio "Da li se neki od njih izistinski ljube ili čekaju da se venčaju?". Odgovor na ovo drugo pitanje drugom prilikom. Treba samo reći da kod nekih ljubljenje na filmu preraste i ljubljenje u privatnom životu. Najbolji primer su Anđelina Džoli i Bred Pit. Upoznali se na snimanju filma "Mr. and Mrs Smith".
Da se mi vratimo temi. Šta je to što filmski poljubac načini besmrtnim? Da li je to strast, okolnosti, dijalog, neočekivanost, neobičnost, erotičnost...? Skoro da ne postoji film bez bar jednog poljupca. A i kakav bi to film bio bez poljupca? Onog trenutka kada je izmišljena filmska kamera i traka, filmadžije su želele da zabeleže baš najintimnije trenutke. Pre "Ulaska voza u stanicu", prvo su zabeleženi poljupci a bogami i nešto malo eksplicitnije scene. Nisu naše bake i deke bili baš toliko puritanci koliko se to nama danas čini.
Malo preturajući po istoriji filma izdvojio sam tek neke poljupce koji će zbog svoje specifičnosti ostati upamćeni.
"Zašto mi se reči kao što su ove, čine tako bezizražajne i hladne? Da li je to zato što
nijedna reč nije dovoljno nežna da bude tvoje ime?"
" "
J. J.
"Znaš...
ja znam da od ovog
nikada neće biti pesma
to je samo
nešto od onog što činim
da ne bih napravio glupost...
Baskijat (Basquiat) je umro 1988. godine, još nije bio napunio tridesetu. U dvadeset i trećoj je već bio cenjen umetnik, smatran čudom, zaista velikim talentom. Bio je umetnik, ali ona vrsta umetnika koji nastaju rođenjem, ne obrazovanjem. Lagao bih kada bih rekao da u potpunosti shvatam njegovu umetnost, ali me ona uznemirava i meni je to sasvim dovoljno. Kada kažem uznemirava,