U septembru, oktobru i decembru prošle godine u Srbiji je definitivno uspostavljen nacionalni konsenzus o demokratskoj budućnosti naše zemlje. Oko te snažne vizije cela nacija se ujedinila, kao retko kada u istoriji.
Danas se ne primećuje previše od tog poleta i te energije. Naše društvo kao da je izgubilo zajednički cilj, kao da se opet podelilo na interese i diskusione grupe. Jedni prete štrajkom, drugi štrajkuju, treći teoretišu o razlozima za i protiv.
U čemu je stvar?
Ne želim da stavljam slike. Koga zanima i može da podnese neka ukuca u google search - somali children.
Ako predsednik moje države, Republike Srbije, kaže: "Ni jedan Srbin ne priznaje genocid u Srebrenici, pa ni ja", za mene to može da znači nekoliko stvari (od kojih se neke međusobno isključuju, a neke i ne): a) ja nisam Srbin, jer sam Srpkinja, odnosno - predsednik Nikolić Srpkinje ne priznaje za Srbe, b) ima bar jedan Srbin (doduše ženskog pola) koji priznaje genocid u Srebrenici, a predsednik Nikolić to ne zna, pa mu treba javiti (što ovom prilikom i činim), c) predsednik Nikolić ne priznaje kao Srbina nikoga ko priznaje genocid u Srebrenici, što znači da ja, uprkos činjenici