Blato i glib u koje smo se (ili su nas) uvaljali, pa ni makac zbog poplava gluposti, neznanja i primitivizma, primoravaju nas najpre da ustanemo u što većem broju, a onda na načinimo prvi korak. Bolje reći, tri koraka ka normalnoj i slobodnoj Srbiji:
1. korak - Donošenje i primena Zakona o otvaranju tajnih dosijea i Zakona o lustraciji.
Novi zakon o lustraciji bio bi dopuna starog zakona, važećeg od 2003. do 2013. godine, ali na našu nesreću nikada primenjenog.
Dakle, novi zakon bi „pokrio" i proteklih 13 godina, period u kome je
30. avgust
Razvlačile smo se do skoro deset moja domaćica Dragana Tintor i ja, odlažući rastanak. Za dva i po dana, zbližile smo se kako se to dešava sa srodnim dušama. Osećala sam se prihvaćeno i voljeno, trudeći se da bez zadrške i ja njoj pokažem svoju naklonost. Otud smo i jutros morale da najpre popijemo kaficu, pa da doručkujemo, na japanski način, naravno, mada prilagođen mojoj navici da ujutru jedem nešto slatko.
Nisam se bunila kada mi je GPS iscrtao rutu okolo-naokolo, uglavnom zaobilazeći planine na putu do druge obale, one na Japanskom moru. Cilj mi
Biba Struja (u okviru Dana domaćeg filma), dvorana DKC, subota 1.novembar 13h
11
Biciklisticki punkt u gradiću kome ne znam ime prilično je veliko zdanje sa pripadajucim parkingom, toaletima i, verovatno, servisom. Ali zbog praznika, sve je zatvoreno.
Prolazim iza zgrade, ne znajuci ni sama sta zapravo trazim. Jos uvek nisam odlučila da prekinem sa današnjom voznjom, mada bi uskoro trebalo da počnem da trazim mesto za kamp. A onda iza zgrade otkrijem
24. mart 2020.
Ovih dana često se prisećam vremena bombardovanja, ekonomskih sankcija i potpune izolacije Srbije 1999, a ponajviše onog osećaja da si prepušten na milost i nemilost nekom neprijatelju, kog (skoro i da) ne vidiš, jer njegovi avioni lete superbrzo, a od preciznosti njihovih pilota zavisi tvoj život. Osećala sam se bespomoćnom, kao da sam ovca u toru, zarobljena, bez mogućnosti da izađem, bez prilike da se borim. Ta nemogućnost da se suprotstaviš, to čekanje žrtve na milost i nemilost agresora, saznanje da
Noć je bila tamna i gusta kao melasa. Teška magla i kiša, prokleti novembar, kao da nije mogao da bude drugačiji u veku najvećih klimatskih promena.
I ovaj mesec je gust. Svi ti načičkani datumi, promocije i proslave, priredbe i performansi, gomila nekakvih aktivnosti pod krovom jer ko bi sada smeo da se provodi napolju. Pored toga što je hladno i vlažno, lako te proguta noć. Stopa kriminala je stopa Jetija ili nekog prokletog trola i gazi ceo ovaj avetinjski grad. Toliko je više zavladalo bezakonje da se ni za ubistva ne ustaje iz stolice, izlazi iz stanice, pali rotacija. Moraš da imaš vezu u partiji pa da se neko potrudi da makar izađe na mesto zločina, kada ti pacovi ubiju nekog bitnog. I to je sve, izađu i ništa. Eventualno će se ponašati kao da si ti kriv i pokušati da reše slučaj na licu mesta.
Neću pominjati pravo ime glavnog junaka ove priče.
Reći ću samo da se radi o značajnom imenu našega glumišta i meni neobično dragom čoveku. Ime ne pominjem jer je priča na svoj način intimna. Osim toga, ona u sebi nosi muku i patnju koju je mogao imati bilo koji povratnik u Hrvatsku, početkom dvehiljaditih godina.
Zato ćemo našega junaka zvati "Nino - Nikola", jer je to vrlo često ime među Ličanima.
Nino je rano otišao iz svog selašca, čijih je dvadesetak kuća smešteno na polovini puta od Vrhovina ka Korenici, na samom obodu nacionalnog parka "Plitvička Jezera".
Ako sto hiljada ljudi živi stalno u strahu, oni proizvode kolektivnu atmosferu
koja pritiska grad kao veliki oblak. (Česlav Miloš)
Oprostite što kvarim idilu optimizma - ali osnovni utisak u 2014. za mene je
bio strah. Nikada se u ovoj zemlji, čini mi se, ljudi nisu više i temeljnije plašili.
Svega. A ponajviše sebe. Taj strah, koji gotovo da je mogao da se opipa pod prstima,
spustio se i na tu 2014.godinu kao veliki, teški, oblak.
Uz podsećanje na Njegoša i to kako - Strah čovjeku kalja obraz često -
Želim vam srećniju i HRABRIJU 2015!