Svaki razvoj, a naročito brzi, nagli, nepromišljeni, vremenom postane kompleksna igra lica i naličja, protivrečna pojava koja može da ostavi posledice koje traju godinama, decenijama, vekovima. Iz želje da se odgovori na legitimnu potrebu, da se pronađe izlaz iz neke vrste krize ili zastoja, gradovi znaju da se otrgnu i organskom i planiranom rastu, i da se upute u pravcu divljeg i nekontrolisanog. Proizvodi takvog rasta svedoče o tome koliko je tanka nit između fantastičnog i groznog, urbane utopije i distopije.
The 1977 Bucharest Earthquake occurred on Friday, 4 March 1977, 21:20 local time and was felt throughout the Balkans. It had a magnitude of 7.4 and its epicenter in Vrancea (in the Eastern Carpathians) at a depth of 94 kilometers.
The earthquake killed about 1,570 people and wounded more than 11,000. Among the victims was the Romanian actor Toma Caragiu. Nicolae Ceauşescu had to suspend his official trip to Nigeria.
About 35,000 buildings were damaged, and the total damage was estimated at more than two billion dollars. Most of the damage was concentrated in Romania's capital, Bucharest, where about 33 large buildings collapsed. Most of those buildings were built before World War II, and were not reinforced. Many of the historic buildings that collapsed were not rebuilt; instead, the land was cleared for the building of the Palace of the Parliament. (http://en.wikipedia.org/wiki/1977_Bucharest_earthquake)
Gotovo trideset godina kasnije Bukurešt postaje glavni grad jedne od zemalja Evropske unije, i šesti grad po naseljenosti administrativnog gradskog područja u toj istoj Uniji. Istovremeno, problem sa kojim se Bukurešt suočio posle Ceauşescuovog monumentalnog pretumbavanja centra grada bio je (i ostao) vrlo ozbiljan. Staro gradsko jezgro bilo je ili zamenjeno novim zgradama (Skupština, tj. Palatul Parlamentului, novogradnje u Bulevardul Unirii i nekoliko okolnih ulica), ili pušteno da propada. Mnoge zgrade u pešačkoj zoni oko Ulice Lipscani i danas imaju vidna oštećenja od zemljotresa, a niko ih nije pipnuo za sve ove godine.
Činjenica da je novinarstvo u našim podnebljima dotaklo najniže grane na krošnji zvanoj društvo, nije ni tajna, a ni novost. Dovoljno je otvoriti prve u nizu tzv. šarenih dnevnih novina, čijim se klonovima ni broja ne zna, ili uključiti najgledaniju televizijsku emisiju i – svi argumenti su tu, na jednom mestu.
Od naslovne do poslednje strane, od političke pa do crne hronike - parada neproverenih i poluinformacija, nagađanja, tračeva, izjava izvučenih iz konteksta, izmišljenih priča i događaja, olako izrečenih optužbi za najteža dela... Ove tekstualne nakaze naizmenično se smenjuju sa scenama otkrivenih i često unakaženih tela stradalih ljudi, nezatamnjenim licima dece koju je neko napastvovao, fotografijama hapšenja ljudi koji su u tom trenutku samo osumnjičeni...
*deo nikada emitovane radio emisije
Kako sam postao svestan Alije - Svako ima pravo da se kreće - I na tarabi piše - Taoci celog života
Kako je Alija ušao u moj život
Alija je, cenim, nekoliko godina stariji od mene. Sujetno procenjujem, izgleda bar deceniju starije. Koliko sam shvatio u gradskoj čistoći Beograd radi 23 godine. Većinu tog vremena proveo je kao čistač na Zelenom vencu. Tamo ga svi znaju. Siguran sam da mu se na ulici javlja više ljudi nego nekim TV voditeljima.
3. Zanemeli i srećni
*
Noćni mraz, ali zato jutro sunčano i vedro. Još pre svitanja, Maks je zauzeo mesto iza svog stativa, čekajući izlazak Sunca. Strast fotografa.
I reče On … ovo sve zaista više nema smisla, eto, kad sam onomad u besposlici i da prekratim dosadu napravio ovu loptastu scenografiju sve je izgledalo ok. Ali ubrzo posle čupanja rebra onoj muškoj budali i stasavanja još jednog pola bez kojeg, verovao sam, nema opstanka, odmah je počela zajebancija, prvo ona kokoška Eva flertuje sa zmijom, pa glupi Adam grize poturenu jabuku, ništa ne misli šta će da bude posle jer samo mu je ona stvar bila na pameti te sam morao da ih isprašim iz Edena, posle kad su stvarno unišli u moj dekor tamo dole nastala je neprekidna teatarska predstava, od onda do danas, netalentovani režiseri bez ideje, tekstopisci do mojega, glumci skupljeni sa konca i konopca, ništa od Adama nisu naučili, kao i on samo na ono misle, u međuvremenu Noe izabere na Arku sve pogrešne živuljke, žirafe na primer.
Baskijat (Basquiat) je umro 1988. godine, još nije bio napunio tridesetu. U dvadeset i trećoj je već bio cenjen umetnik, smatran čudom, zaista velikim talentom. Bio je umetnik, ali ona vrsta umetnika koji nastaju rođenjem, ne obrazovanjem. Lagao bih kada bih rekao da u potpunosti shvatam njegovu umetnost, ali me ona uznemirava i meni je to sasvim dovoljno. Kada kažem uznemirava,
Krenuli ste na put?
Ne?
Ne idemo baš na put, ma samo do vrtića! Ma, samo dve ulice, šta je to! Sad ću baš ujutru u 8h da ga pakujem u autosedište, izlazimo iz kola za 2 minuta, vezuj, odvezuj, dete još pospano, ja žurim na posao...
Ma, daj, šta može da se desi!? Nisam blesav, znam kako vozim, ne pričaj gluposti!
A nisam ni jedini!
Pa šta mislite? Ne, Vi dragi roditelju, ne mislite!
U svakoj drugoj situaciji ste spremni da kažete da je svet pun ludaka, pa zar ne mislite da ih za volanom ima takođe, možda ste vi pažljivi
Prvi deo poslednje glave Vilinske šume. Kao što naslov nagoveštava
UVRNUTE NAPOVILNE PRIČE
Jesen je polako smenila leto u Šumi Trolova. Deo vilinskog naroda bacio se na redovno spremanje zimnice. Čitav Mag-Mel mirisao je na razne pečene i kuvane plodove. Friji je od tolike mešavine mirisa bilo i pomalo muka, pa se sklonila iz naselja priključivši se grupi za traženje divljeg voća. I pored raznog trnovitog žbunja taj posao bio joj je daleko manje naporan od stajanja pored kipućih lonaca, po ovako toplom vremenu i udisanja njihovih isparenja.