20. oktobar
Prošla barikade (sanitarni koridor) i ušla u Araukanija regiju. Malo me ozbiljnije ispitivali, ali su me ipak pustili. Temuko neizvestan, jer samo što ga ne zatvore. Videćemo... Bitno da napredujem polako ali sigurno ka severu. Yeah!
Na screenshotu: isprekidana linija označava granicu dve regije.
Bitno je da u ovoj teškoj situaciji (sic!) ne preovladaju neki tvrdokorni tradicionalisti uparloženi u svoje stereotipe i spreče da na scenu stupi nova misao koja vodi do zelene grane ... (1)
Moda za poneti, brza hrana koja se nosi u kesi i jede u hodu, muzika u hodu sa sluškama na ušima, brzi kursevi zarad sticanja nekih znanja odmah, digest knjige pa „Rat i mir“ na tri strane, sve to kao predlošci nastajanja nove civilizacije. U svetu već podosta odmakle. Ovde u Beogradu ima od toga, u nekim detaljima se i prednjači (ili preteruje a to se čini kad je skraćeno uverenje da je ok to što se čini) ne bi li se pokazalo da i tu pored ušća, ispod Pobednika živi jedno od od mesta gde se napredak generiše. Ipak, izgleda da urbanizam kasni, blokiran stereotipnim, naviknutim pravilima i metodama struke, nije uvek u stanju da spreči uticaj na gradsku sliku i priliku onih bržih koji su prihvatili stvari za poneti kao način mišljenja i delanja pa menjaju i vršljaju po urbanoj matrici koja preti da takođe postane medij za poneti.
1. april 2020.
U Čileu još uvek nije proglašena zabrana kretanja. Ipak, pitala sam vlasnicu stana u kome sam, a potom i lokalnog žandarma kog znam preko Ane da li misle da je uredu ako odem do Nacionalnog parka. Znam da su svi nacionalni parkovi zatvoreni, ali sam se ponadala da ću možda ipak moći da prošetam oko nekog jezerca ili da se popnem na neki od vrhova, koji nisu u sastavu NP. Smetnula sam sa uma da je u Patagoniji doslovno sve privatizovano i ograđeno, te da je skoro nemoguće naći neku skrajnutu stazu koja će vas odvesti na planinu ili kojom možete
Nismo uspeli da opravimo kolače niti da kupimo crni i žuti sok ali smo, umesto đakonija, došli da pokupimo pohvale i pogrde i, sa ono malo ponosa što nam je preostalo, podelimo novi projekat ekipe
IV - dan 12. 08.
Dnevnik jazz festivala (I Ideo)
Solomon Burke prima gradonačelnika, umesto obrnuto, uz minimum novinara u svojoj rezidenciji. Dok sedam pored njega shvatam koliko je viši i širi od nas obojice. Ili je za to kriv kraljevski tron. Šarmantan, u sjajnom odelu dozvoljava ipak novinarima da postave pitanja o sličnosti sa Šabanom.
Ja strepim kako će reagovati kada mu kažemo da nemamo tražene hidraulične dizalice već da ćemo ga na binu podići klasičnim viljuškarom. Srećom, uz naše obećanje da fotografi neće slikati viljuškar - pristao je! A
Kad prolaze kraj mene, mnogo im je interesntno da zagledaju moje koferče, pokušavajući da na brzaka izračunaju koliko para ima u njemu. Poneki, oni iz mlađe generacije, zastanu i bez ustručavanja počnu da broje novčiće. Naravno, ne znaju koliko dugo sam ja morao da sviram za to što je unutra, a ne znaju ni da povremeno praznim kofer. Tako da... nerviraju me njihovi komentari, a obično u odlasku progunđaju kako mi slabo ide.
Napred je, kao vođa kolone, išla baba, Ciganka od oko 60 godina, koju su sledili unučići (pretpostavljam): devojčice