I
Košmar. To je bio košmar.
Jedino u snu, plavooki momak, moj dragi, gazi bos po trnju i trči kroz gudure. Oblaci su beli, ali prete. Hoda i puzi preko polja kuda će se prostirati rupama korumpirani auto-putevi. Nestaje u tami šuma koje će izgoreti, nikoga neće boleti. Na obali mrtvog okeana, on plače. Ova zemlja, trula, nema izlaz ni na more. Pošteno jezero nema. Hiljade raka, nalik ustima, na grobljima, zjape i traže svoje. Biće sve više gladnih. Vidim da vidi, dete odraslo s vukovima, reku ljudi koja odlazi preko reke (most je prazan jedino u cik zore), roze kravate iz kojih kaplje krv, merdevine za nigde, naslonjene na maglu i ljude koji se veru i klize s njih, deset hiljada usta žvaću u istom, zadatom ritmu, four to the floor. U rukama dece, noževi, igle, cigle.
ДА ЛИ ВАМ ТРЕБА ИЗВОР НАФТЕ?
Веровали ви или не, али ја сам на лутријама два-три пута добио по 2 и више милиона евра, наследник сам господина Мишела Анреуа који има петро-компаније, наследник сам још неколико њих, саучесник у преносу милиона долара из Нигерије са кћерком неког нигеријског генерала и то бар два пута, а ако нисам
prestaću da jedem sisare
Gubim razum u stanu koji ne osećam kao moj, iako je moj. Neko je morao da umre da bih živeo, dostojno čoveka. Mislim da ću prestati da jedem životinje, ili makar sisare. Imam određen cilj u životu. To govno je neko drugi zakucao daleko ispred u magli. Ne vidim šta je ali mogu da namirišem da je sranje.
Malo je onih među nama koji bar ponekad nisu razmišljali, bolje reći maštali, o tome kako bi potrošili premiju na lotou. Među penzionerima, siguran sam, takvih ima najviše. Najčešći odgovori, verujem, iako empirijskih istraživanja nema, bili bi – kupio bi deci stan ili dao bi nezaposlenoj deci novac da započnu privatni biznis, zatim bi sledilo školovanje unuka, a tek pri kraju spiska možda bi se našla i pokoja lična želja – supruga i ja otišli bi u banju ili na more. Mašta može svašta. Međutim, realnost je surova i penzinere u državi Srbiji ograničiava na razmišljanje šta sve mogu kupiti za 5.000,00 dinara, koje im je, uz veliku medijsku pompu, Vlada Srbije ovih dana uplatila kao jednokratnu pomoć.
Hodali smo delom Vracara gde se ne hoda tako cesto. Posmatrali kroz kapije ona divna stara beogradska dvorista. Smejali se se nad novim zgradama cudovisnog stila i pitali se ko li tu zivi.
Povuces me za kosu pa te jurim niz ulicu, pa ja tebe kao udarim, pa me zaboli saka na sekund. A kazes da je sramota ljubiti se na ulici.
Onda mi pokazes jedno drvo ispod koga nema nikog bas.
To drvo je nase skloniste.
Poljupci.
Trenutak kad nestane buka, autoput, hiljade ljudi u zurbi, torbe, kese, oblaci, nervoza, zbrkane misli.
Sve