Priču stare gospođe čuo sam u jednoj od onih dugih i izgubljenih noći krajem dvadesetog veka, dok su rakete krstarile nad Beogradom tražeći svoje ciljeve, a mi sedeli u memljivom skloništu.
Govorila je tiho, a prekidala je samo kad bi maramicom brisala suze. Svi smo je pažljivo slušali, čak su i deca prestala da plaču.
Milana probudi uobičajena jutarnja buka: živahni razgovori u redu za toalet, koji je već napunio hodnik, krkljanje bunovnih ljudi iza tankog zida i obližnje hrkanje. Jedno vreme je ležao i zatvorenih očiju zamišljao da sanja ili makar da je mrtav, što znači i bez muka danas, a i do kraja vremena, ali onda se oglasio radio, talasi tako realni i otrežnjujući da se nisu dali pomešati ni sa kakvom imaginacijom. Grunu pleh muzika; nju kao da je ekipa iz restorana zajedničke ishrane, onog jeftinog, bend kelnera, kuvara i pomoćnih radnika, svirao na kuhinjskim elementima uključujući i pribor za jelo i pripremanje hrane; i posle dvadesetak sekundi ode u off iz kog se začu prodoran vokal.
- Vaš život je u vašim rukama – negde blizu glave progovori glas od ranije poznat - a gde su vam ruke, to je manje važno – nasmeja samog sebe gorkom improvizacijom (ili je to bio autentični deo programskog scenarija).
- I zato, ajmo rano rani gorani, ruke gore – razdra se toliko da se i Petar na susednom krevetu cimnu i prestade da hrče ali se nakon parcijalnog doziva svesti, samo promeškoljio i okrenuo prema zidu – ko nema ne mora – ponovo je sam sebe zabavio crnohumornom upadicom vokal iz zvučnika i poentirao – neka vas ovaj dan osvoji uz Osvajače i čuveni hit S kim čekaš dan.
Strašna priča koja to nije (upozorenje na zastrašujući sadržaj, nije za osetljive ljude). Veliko slavlje međ pristalicama EU i NATO, dobili su prinovu!! Beba ima već mesec i po a ne namerava da poraste, ona je, što bi rekli na CNN-u - umrla, u Gazi, ovih dana. I beba je pošla da se sahrani. I šta, nikako da nađu čija je to beba, da li neko zna kako se zove, odakle je. Ali džaba, nema pa nema. Ide beba od srušene bolnice do preoranog groblja, od gusenice buldožera do nekog već ohlađenog novinara. Ide kroz čuvene tunele kao da ih sve zna. Pucaju na nju radosno vojnici IDFa, ništa
Nikad nisam razumela tekst pesme Jolene od Dolly Parton. Nisam ga razumela jer nikako nisam mogla da shvatim zašto bi bilo koja žena pričala sa tom drugom ženom koja flertuje besramno sa njenim čovekom. Čovek koji je u stalnoj vezi (ili u braku). Problem je on a ne ta druga žena. On, jer on dozvoljava da druge žene flertuju sa njim. Pričaj sa njim. Ako razume tvoj bol, shvatiće. Ako ne, niko ti ne može pomoći da sačuvaš tu vezu.
Nisam volela ovu pesmu nikad, baš zvog teksta.
Evo ga tekst od Dolly Parton verzije (ona moli tu ženu da se mane njenog muškarca):
Milan koji je jutros ustao pre alarma/radija i otišao desno iz svog kupea, prema lokomotivi, ili lokomotivama, udaljavao se, u potrazi za cigaretama, od smrti, komšiluka i cimera Petra koji je nastavio naglas da čita požutele novine, ne zna se tačno kome, okupljenima valjda.
Novinar: Sudeći prema svemu, gledaoci će ostati u dvoumici i nakon završetka filma o kojem je vrijemenu riječ jer ni po kostimima neće se moći prepoznati kad se radnja dešava. Po događajima na platnu pogotovu. Zašto je baš tako?
Goran Paskaljević: Film nosi jednu univerzalnu temu. Bilo bi pogrešno da sam bilo čim označio kada se radnja dešava jer bi se moglo pomisliti da je taj događaj o kom se radi u filmu karakteristika jedino tog vremena. Dakle, radnja se mogla događati u prošlosti ali i u budućnosti.
U sred čitanja kroz poluautomatska vrata niz hodnik, kroz koja je Milan zamišljen izašao, ušla je pogrebna ekipa, svi u crnim jednodelnim kombinezonima sa malom žutom osom izvezenom u visini srca i doktorom Šapićem u belom mantilu koji se polusvestan vukao za njima.