U tekstu napisanom za nedeljno izdanje Kurira sam upotrebio nespretnu paralelu u kojoj sam naša očekivanja od fudbalske reprezentacije uporedio sa preambicioznim očekivanjima od dece ometene u razvoju, koristeći vic koji sam par dana pre pisanja teksta čuo. Brojna i burna reakcija ljudi koji su čitali tekst me je u početku zbunila, a kasnije i uverila da se radi o velikoj nepažnji i grešci s moje strane i da je moj pokušaj humora okvalifikovan kao diskriminacija prema deci sa takvim potrebama. Uvidevši svoj propust obrisao sam blog u kome sam preneo taj tekst.
Ni na kraj pameti mi nije bilo da je šala diskriminatorska niti sam imao niti imam nameru da bilo koga dovedem u diskriminišući položaj.
Najiskrenije se izvinjavam svima koji se osećaju pogođenim mojim tekstom, svakom detetu ponaosob, roditeljima i javnosti. Izvinjavam se i uredništvima B92 i Kurira.
Ne može da prođe ni par dana a da se po novinama ne provlače crne hronike gde su glavni akteri maloletnici. Najčešće se ovakvi događaji dešavaju u neko gluvo doba i akteri su neretko pod dejstvom alkohola i opijata. Tada se dobar deo krivice prebaci na stranu roditelja, obrazovanje i vaspitanje koje su
Slučajno znam. Imao sam poslednjih godina nekoliko vrlo teških operacija, po sedam sati, po tri sata i morao sam da budem uspavan. Poslednja rečenica koju sam jednom prilikom izgovorio doktorki koja me je uspavljivala bila je: „Gospođo doktor, jeste li naručili buđenje?“(smeh) I ona ti kaže diši, diši, diši i ti dišeš i uđeš u nešto crno, iza čega nema ničeg. Crno. Ništa. Ne postojiš. To je smrt. Nekoliko puta sam doživeo osećanje smrti, baš prave smrti. Tako smrt izgleda, tako mora da izgleda. Jedino je jebeno da se ne mučiš pre nje, ali to ne ulazi u ovu priču. Oni koji veruju u reinkarnaciju pitaju me šta bih voleo da budem u sledećem životu, a ja im odgovaram „ponedeljak“. Volim ponedeljak, stvarno. Tada počinje sve. Možda neko kupi sliku, možda neko plati tekst… (smeh).
ili patetičan blog o tome kako mi fali moj grad
na vestima prliog sa komemoracije mome kapora, na blogu tužne fotografije bulevara revolucije (šta je falilo da ostane bulevar revolucije) koji sada izgleda kao neki od onih avetinjskih bulevara nekadašnjeg novog beograda pa još tužnije, jer star, jer su one zgrade lepe ma kako im fasade bile oronule, jer moj na kraju krajeva. jer je neko rešio da se naruga lepoti tih lepih, starih i važnih zgrada, da ih ostavi gole, da se vidi kako sa njih pada malter, da ih posle neko oboji kao one u knez mihajlovoj gde žive svi sem beogradjana,
Od 23. aprila, svetskog Dana knjige, ovogodišnja prestonica knjige i autorskih prava je postala – Ljubljana. Iskreno verujući da Dan knjige mora da traje mnogo duže od jednog dana, ovaj blog, kao moj duboki naklon, posvećujem onome na koga prvo pomislim kada se kaže »knjiga«, velikom Majstoru priče i Umetniku života, piscu kome je ova godina širom sveta posvećena, jer se tokom nje slavi 150 godina od njegovog rođenja – Antonu Pavloviču Čehovu.
AleXandar Lambros
»Dobri ljudi umiru prerano, a skotovi žive i po trista godina«, rekao je jedared u Ljubljani, na novinarskoj konferenciji »Profesionalca« povodom, Duško Kovačević.
Umro je Cole. Nema ga više. Smrt dobrog i bliskog čoveka je trenutak kada čak i ja ostajem bez reči. Tada mi se svaka od brižljivo izabranih čini suviše patetičnom ili neubedljivom i bledom, a pokušaji rečenica od njih sklopljeni ostaju nedovršeni do te mere da im ni tri tačke ne pomažu.
Eh, vraćam se noćas iz Zrenjanina...Bio poslom, lepo sam se proveo...Bio sa prijateljem, sreli još neke drage ljude, obavio posao...Dan potpuno ispunjen.Na kraju, Zoki i ja bili u Ečkoj, u kafani uz put, na srnetini.Pili lepi roze iz podruma Aleksandrović. Na žalost samo jednu bocu....Zoki nije dao da naručimo drugu..Vozio i izvlačio se na odgovornost.Rekao, uzmi ti, ali ja neću više ni kapi. Kakvog je smisla imala druga boca ako piješ sam. I nisam hteo. Naručio baklave za kraj. A i sad mislim da smo trebali popiti još jednu bocu rozea.. Ali to mogu sutra reći Zokiju. U ostalom,