u vlaku sa časnom sestrom... o vjeronauci

Prošlo je skoro deset godina kako sam napustio rodni kraj i šest godina kako sam prešao okean. Tog hladnog decembarskog jutra 2005. ukrcao sam se na voz koji će samo par sati poslije postati vlak.

Stotinu slika vrzmalo se po glavi od onih lijepih iz djetinjstva do onih ružnijih iz 95. Našao sam svoje mjesto u  kupeu, još uvijek voza, koji se spremao poći prugom koja većim svojim djelom prati  autoput  nekadašnjeg i danas tako ironičnog naziva bratstva i jedinstva.

Do mene je sjela gospođa čija odjeća nije ostavljala nimalo sumnje na posao kojim se bavi. Hm, možda posao ovdje nije baš najprikladnija riječ pošto se radilo o časnoj sestri. Bila je veoma učtiva i ljubazna što se uvijek i očekuje od ljudi koji su svoj život posvetili onom u čega iskreno vjeruju. Doduše to ne znači da mi običniji smrtnici imamo  pravdanje za neučtivost.

Pričali smo neobavezno i nisam rekao da ja ustvari dolazim iz SAD, i da nakon deset godina po prvi put putujem u zavičaj.

Bilo mi je malo i krivo zbog tog  jer kad nam je carinik zatražio pasoše, a drugi poslije putovnice, nije joj moglo promaći da je moj pasoš iliti putovnica izgledala nešto drugačije od njenog. 

"Čiji vam je to pasoš?" upitala me dok mi je carinik vraćao ispravu plavih korica dovoljno mekanih da ih "zguram" u džep.

"Pa moj", odgovorih  šarlatanski, onako sa osmjeho, smatrajući da će me duhovitost izvući iz situacije.

"Mogu li da pogledam?", upitala je ljubazno.

Hm, cariniku, na slično pitanje, morate pružiti putnu ispravu. Za pokazivanje iste putnicima  niste zakonski obavezni, ali ipak  zakon ne ide uvijek u korak sa bontonom. 

"Pa vi dolazite izdaleka", rekla je časna sestra držeći moj pasoš u ruci.

"Znate šta me čudi kod Amerike? Čula sam i pričala o tom sa raznim ljudima da su SAD jedna od  najreligioznijih zemalja svijeta, a opet vjersko učenje je totalno van sistema obrazovanja ."

Na sekundu mi pade na pamet savjet rodbine da se manem vođenja politike na putu kući, al' samo na sekundu; ovdje se radi o religiji i ko bi propustio raspravljati na ovu temu sa osobom koja je itekako  zainteresovana strana na ovu temu.

Časna sestra je bila itekako obavještena što se tiče toga da su SAD  prilično religiozna zemlja. Doduše nije znala da se nivo religioznosti američke države ne zasniva na deklarativnom izjašnjavanju njenih građana (kao što je slučaj recimo u Hrvatskoj il Srbiji), već na istraživanju koliko često građani SAD ustvari posjećuju vjerske objekte.

"Eh da je to mjerilo religioznosti u nas", odgovorila je časna sestra s neskrivenom sjetom, "kod nas bi broj religioznih ljudi bio daleko ispod 10%. Znate, zato je bitno da imamo vjeronauk sada, poslije kad dođemo do nivoa gdje  su SAD danas  moći ćemo si i mi priuštiti takvu demokratičnost."

Nije u toj izjavi o demokratičnosti  bilo ni trunka ironije, i samo razmišljanje da jeste demokratično da vjeronauk izađe iz državnih škola bilo je prilično liberalno  za jednu časnu sestru.

Ovo me je samo ohrabrilo da uđem u otvorenu i iskrenu diskusiju.

„Znate, djeliti djecu u osnovnoj školi mislim da nije dobro. Druga stvar imate toliko primjera da se ovakvim zakonima indirektno vrši pritisak na djecu."

„Hm, pritisak?  Pa odluka koji će vjeronauk pohađati jeste do roditelja?"

„Da, ali zamislite moju rođaku čiji roditelji recimo nisu katolici, a ona je jedna od rijetkih u razredu. Izdvojiti je po tom osnovu od druge djece makar samo jednom il' dva put nedeljno nije dobro. Znate da su djeca prilično surova prema drugačijoj djeci, a sa druge strane djeca koja su izolovana po bilo kom osnovu jesu osjetljiva."

„Da, razumijem o čemu pričate ,ali vaša rođaka čak i ako ide na katolički vjeronauk ili neko drugo djete  pohađa drugi vjeronauk suština je ista:  vjera nas uči o ljubavi prema Bogu i toleranciji."

Nisam htio zalaziti duboko u temu, ali sam iznio svoj stav da je, po meni, svaka vjera ili bolje reći religija veoma exkluzivna jer uvijek vlastitu religiju promoviše kao jedinu ispravnu i pravu.

Sa druge strane gubi se taj osjećaj da ste slobodni birati koju religiju vaše dijete treba da pohađa ako se nađete u situaciji kao moja rođaka.Indirektno ili ne ovdje dolazi do, demokratsko vjerske asimilacije većine, nebitno koja religija čini većinu u određenom mjestu/razredu.

Djeca mogu ići van škole, na folklore, na raznorazne vjeronauke to je pravo njihovih roditelja da o tome odlučuju. Država bi trebala brinuti za ravnopravnost svih đaka i niti jednog dovoditi u položaj da se osjeća drugačije. Pogotovo ne od osnovne škole razdvajati đake jednog razreda po religijama kojim pripadaju (odlukom njihovih roditelja).

Razgovor je bio zanimljiv bez želje da se ičije mišljenje nametne

onom drugom već jednostavno da se kroz dialog izrazi stajalište.

Ipak na kraju razgovora koji je završio stanicom gdje je časna sestra izašla rekla je da na ovu temu ima ipak drugačiji stav nego kad je jutros ušla u voz.

Čovjeku je Bog dao dar govora, razumijevanja i učenja jednih od drugih ; šteta što je isuviše malo ovakvih prilika gdje to i pokazujemo.

I  sam sam tog decembarskog dana u vozu koji se sasvim neprimjetno pretvorio u vlak naučio dosta tog. Priznajem da sam imao stereotip o ljudima koji su svoj život posvetili crkvi. Mislio sam da im njihov položaj ne dozvoljava da otvoreno pričaju i diskutuju o takvim stvarima kao što je vjeronauk. Uskoro ću se vratiti u SAD i jedna vijest će me razočarati; odluka sarajevskih gradskih vlasti da vjeronauk uvedu u  predškolske ustanove.

Da, demokratija je sloboda vjere; paradoks ili ne pod plastom demokratije klince iz vrtića djelit će ne na klince kao što jesu, već na muslimane, katolike, pravoslavce, ateiste.

Ne znam kako vama, meni je to žalosno.