NIje da se hvalim - imam svog ličnog stihopisca. Iz milošte ga zovem Maj Prajvat Sajko.
On mi piše: Kao čovek od pera, ti ćeš razumeti: Nama pesnicima kad je teško; mi svoju bol najlakše u stihu izrazimo.
Priznajem, posedovanje privatnog poete godi mom egu. Veoma! Šta ja tu mogu? Osećam se kao Danteova Beatriće ili nekakav veliki vezir. Ma ne veliki vezir – padišah lično! Nema, bre, svako trubadura da mu posvećuje poeziju.
Ono istina, nije baš da su pesme ljubavne, nisu ni hvalospevi, (naprotiv) ali redovno stižu u moj mejlbox, rimuju se i za mene su pisane. Malo li je? Šta čoveku više treba za sreću? Većini ljudi nikada nije posvećen nijedan jedini stih a meni već stotine! Kao nekakvom istočnjačkom despotu ili nadeleko čuvenoj lepotici. Kao sultanu Sulejmanu. Loše li je na ovu krizu?
Do sada mi je moj privatni pjesnik posvetio oho-ho poezije - može zbirčica da se sastavi. Čega tu sve nema! Te epske, te lirske, te epsko-lirske. Rodoljubive, sado-mazohističke, savetodavne, filosofske, meditatvne, erotske, homoerotske ... ma nema šta nema! Milina jedna.
Čitajući primljene strofe stekao sam utisak da Moj Psiho nije agresivan. Baš naprotiv, deluje mi dobroćudno, mestimično čak i duhovito. Nije me sramota da priznam - s vremenom mi je prirastao za srce i ne bih ga menjao. A verujem da sam i ja, na neku foru, njemu drag.
Deo tih nadahnutih stihova nesebično ću podeliti s vama. Evo, na primer jedne iz ciklusa pesama pisanih u povodu mog letošnjeg putovanja u Hrvatsku
U HAZU!
Uprkos relacijskom mrazu
i ratom izazvanom jazu
čim si primio papinstvo za duhovnu bazu
odma’ su te primili u HAZU,
pri prijemu si izrekao legendarnu frazu
"Ja u HAZU, ko cvijeće u vazu".
Kako se tokom leta dugo nisam javljao, Mom Psihu je očigledno zafalilo teme pa je nastavio u istom stilu – inspirisan Hrvatskom. Evo i jedne humoristično-rodoljubive pisane istim povodom u kojoj se insinuira da sam izdajnik prevoslavlja.
Lijepi naši
Primili su te kao brata
u zemlji gde je otkrivena kravata
i niko na tebe ne baci blata
zbog neraščišćenih računa iz prošloga rata.
Alibi ti je dao zapad
pa si propustio napad na Lapad
i čisti je slučaj da si pustio bradu
baš kad su padale bombe po Starome gradu.
Al jedne olujne portugalske noći desi se drama
- rastrojen si lupao na vrata lokalnog Božijeg hrama
i pevao staru pesmu s polomljene ploče:
Najzad sam vidijo svijetlo! Pusti me unutra oče!
A evo i jedna stranoplaćeničke (ne znam tačno čim izazvane):
Ko te plaća?
Ti si laureat Albright stipendije
Pa sad niko ne sme da te bije
A oni sto su ti bacali bombe na mamu i tatu
Sada plaćaju tvoju blogersku platu
Zaključujem s poslednjom, danas primljenom pesmicom - kritičkim osvrtom na moje književno pregalaštvo. Pa kaže:
Kliše
Siva jesen i teške kiše
nekad te zelje za životom liše
I više no vazduh koji čovek diše
treba ti tema da se na nju piše
al sve što se piše odma’ se briše
i kad novih ideja ti nemaš više
na kolena padneš i kažeš što tiše
Bože, hvala ti za kliše,
a kome ne valja neka ga siše!
Ima toga još trista čuda. Ovo je samo uzorak. Toliko za ovo javljanje. MUZIKA TUŠ!