Odavno želim da pišem o jednoj za mene jako važnoj temi, a to je inkluzija. Htela sam da pišem o tome kako to izgleda kod nas, a kako u nekim evropskim zemljama i u SAD, kao i koje su prednosti, a i na koje teskoće se može sve naići. Međutim, dve stvari su me navele na to da pišem o drugim stvarima vezanim za inkluziju.
Prva je proleće, koje i ako volim, budi u meni sećanja na neke teške stvari, a koje su se nekako uvek dešavale u ovo doba godine.
U proleće smo krenuli kod psihologa i logopeda i počeli da tražimo odgovor na pitanje šta je sa našim detetom. U proleće je bio upis u prvi vrtić, posle u predškolsko i na kraju prošlo proleće upis u školu.
Nisam od onih koji „kukaju“ i žale se. Pokušavam da rešim ono što mogu, a ono što ne mogu da prihvatim. Imam potrebu da napišem kroz šta sam sve prošla zadnjih par godina, jer bi sve to možda bilo mnogo lakše da je postojao Zakon o inkluziji ili kako se već zvanično zove, a koji na žalost još uvek ne postoji kod nas.
Druga stvar je podatak na koji sam naišla, a to je da je većina ispitanika u istraživanju koje je vršio „Centar za evaluaciju, testiranja i istraživanje“ 2006. godine, na pitanje kako se neka deca sa smetnjama u razvoju upisuju u redovne skole, odgovorilo „da roditelji koji decu sa smetnjama upisuju u redovne škole čine to ili zbog toga što ne mogu da se pomire sa činjenicom da im dete ima razvojne probleme (što je najčešće u slučaju mentalne ometenosti) ili zbog toga što smatraju da im dete neće dobiti adekvatno obrazovanje, tj. obrazovanje u skladu sa njegovim potrebama i mogućnostima (što je najčešće slučaj kada su u pitanju deca sa telesnim invaliditetom).“
Nailazila sam i do sada na slične komentare, ali kad sam juče ovo videla, nekako me baš pogodilo. Možda zato što me sledeće sedmice čeka još jedan ragovor nalik ovima koje sam vodila zadnjih proleća. Treba da idemo kod školskog psihologa da razgovaramo kako će izgledati Aleksino dalje školovanje, jer za koji dan zavšava I razred, po mom mišljenju veoma uspešno, ali o tome ću kasnije.
Kada je Aleksa imao 3 godine preporuka je bila da krene u redovan vrtić, jer bi to bio najbolji podsticaj za njega. Pokušala sam da ga upišem u državni vrtić u koji je pre toga išla moja starija kćerka, ali na samu pomen toga da kod njega možda ima elemenata autizma i pored preoporuke njegovog psihologa, bili smo odbijeni i upućeni na specijalnu grupu.
Rešenje je bilo upis u privatni vrtić, čija vlasnica je jedna divna žena.
Aleksa je tamo išao 2 godine i ostajao po 2-3 sata. Veoma mu je prijalo društvo druge dece i ako je učestvovao samo u nekim igrama.
Kada je imao 5 godina, logoped kod koje smo ga tada vodili je napravila kao neku malu školu za decu sa autizmom i misleći da će to biti bolje za njega, upisujemo ga tamo.
Bilo ih je petorica u grupi, sličnog uzrasta i sličnih sposobnosti, što je u specijalnim grupama u državnim vrtićima nemoguće napraviti. Tamo je odlazio svaki dan na 3 sata i mada je bilo zamisljeno kao rad u grupi, više je ličilo na individualni rad. Samo jedan dečak iz grupe je imao potrebu za interakciom, pa je do nje slabo dolazilo. Posle par meseci Aleksa je počeo da odbija da ide u tu školicu i prestali smo da ga vodimo, jer smo uvideli da mu ne prija.
Nekako u to vreme je stigao i poziv za upis u obavezno predškolsko. Otišla sam na razgovor sa psihologom i objasnila o čemu se radi i rekla da bih volela da Aleksa krene kod njih. U pitanju je bila državna predškolska ustanova i psiholog je bila spremna za saradnju. Predložila sam joj da Aleksa ima asistenta, jer se radilo o grupi o 25 dece i jednoj vaspitačici. Moj predlog je bio da asistent bude neko od studenata sa FASPER-a ( bivsi defektološki fakultet ). Prvo je bilo da može, pa ne može, pa može i na kraju ipak ne može jer ta predškolska ustanova i fakultet nemaju ugovor. Psiholog je ipak uspela da ubedi ostale u to da će Aleksi biti bolje sa asistentom i onda je ponuđeno da mu ja budem asistent. Naravno, ja sam to prihvatila, mada sam znala da to nije baš najbolje rešenje. Prvo Aleksa time ostaje i dalje upućen najviše na mene, a kao drugo bilo je dana , pogotovo na početku, kad mi nije bilo baš lako gledati mog malog Marsovca među drugom decom.
U grupi je bila i jedna devojčica sa daunovim sindromom. Vaspitačica Brankica i ja smo veoma brzo našle zajednički jezik, na moju sreću, jer sam se plašila kako će ona da prihvati to da sam i ja tu.
Aleksa je od strane dečaka bio dobro prihvačen, ali večina devojčica iz grupe je loše prihvatila M. Posle 2-3 meseca , vaspitačica sva očajna zbog toga mi je ispričala da joj je nekoliko roditelja tražilo da njihovo dete ne sedi pored M. Jedni su rekli da je njihovom detetu to tesko da gleda, a jedna mama je kao razlog navela to da se njena kćerka žali da je boli stomak kad dođe iz školice, pa eto možda sedi iznad nekih podzemnih voda!
Posle završetka te školske godine, odlučili smo da odložimo polazak u školu za godinu dana.
U tom državnom vrtiću je opet bilo prijavljeno mnogo dece, vrtić u koji je pre išao nije imao akreditovan program i to je značilo da treba pronaći novi.
Izbor pada na jedan koji se nalazi blizu nas, na Bežanijskoj kosi. Na razgovor odlazimo Željka, devojka koja je u to vreme provodila sa Aleksom 2 sata dnevno, da bi se širio krug ljudi sa kojima komunicira, Aleksa i ja. Mislila sam da je najbolje da ga odmah vide, jer ljudi kad se pomene autizam svašta zamisle. Ja odlazim na razgovor sa vlasnicom, a Željka i Aleksa ostaju sa decom. Za vreme razgovora mi se učini da čujem Aleksu kako plače, a vlasnica kaže da je to verovatno neko od dece iz vrtića. Kao i svaka majka prepoznajem da je to ipak on, izlazim iz kancelarije i zatičem njih dvoje same. On je tražio da ide na neke stepenice i kad mu nisu dali počeo je da plače, a na to je psiholog vrtića rekla vaspitačici da izvede decu napolje da ga ne gledaju ! Vlasnica mi je rekla da će mi za koji dan javiti da li će da ga prime i nikada se nije javila.
Pozvala sam opet psihologa iz državnog vrtića i ispričala šta se desilo i pitala da li može da ide kod njih i sledeće godine.Ona je rekla naravno da može, ali da misli da ima bolje rešenje za njega i posle dva dana me nazvala i dala broj privatnog vrtića na Vračaru.
Već iscrpljena odlazim na još jedan razgovor. Srećom nailazim na Jovanku, punu razumevanja, a koja je inače psiholog. Posle razgovora mi kaže da Aleksa može od jeseni da krene kod njih i prihvata moj predlog da to bude sa asistentom.
Jovanka je ostaloj deci iz grupe par dana pred Aleksin polazak rekla da će doči novi dečak koji zna engleski, koji voli da svira klavir, da se igra, ali da baš ne voli da priča. Na to je najpričljivij dečak iz grupe rekao : „ Pa on je isti kao ja , samo u suprotnom smeru „.
U međuvremenu počinjem već da se raspitujem za školu i saznajem za dve koje praktikuju inkluziju. Jedna od njih je u Braće Jerković, udaljena od nas oko 15 kilometara. Odlazim tamo na razgovor sa psihologom i dogovaramo se da se javim na proleće i da probamo da Aleksa tu krene u školu.
Posle nekoliko meseci svakodnevnog odlaska na Vračar sa Novog Beograda i prelaska Gazele po nekoliko puta dnevno, shvatam da škola u Braće Jerković nije dobro rešenje i odlučim da odem na razgovor u školu koja se nalazi odmah pored naše zgrade, a u koju ide i moja kćerka.
Objašnjavam školskom psihologu o čemu se radi i zašto bi bilo dobro da Aleksa ide u redovnu školu i to baš u tu, najbližu mestu stanovanja.
Ohrabruje me to što žele da razgovaramo o toj mogućnosti, ali me svi ti razgovori i užasno iscrpljuju.
Postavljaju se razna pitanja, da li su oni dovoljno stručni za tako nešto, da li bi mu možda bilo bolje u specijalnoj školi, jer tamo znaju bolje kako sa njim da rade, šta kao ne bude napredovao....
Trudim se da odgovorim na njihova pitanja i ponudim rešenja, ubeđujem da nije važna stručnost koliko volja. Objašnjavam da bi on možda u specijalnoj školi imao bolji individualni rad, ali da nije to ono što je njemu najviše potrebno, već socijalizacija. Da je moj cilj da on jednog dana funkcioniše kao samostalno i socijalno biće, a da to ne može da nauči u izolovanoj sredini. Da ga ne pripremam za specijalan život, jer takav ne postoji...
Pričam o tome koliko je važno da ide u školu sa decom koju viđa i u parku. Predlažem im da ima asistenta i da to bude Bora koji je bio sa njim i u predškolskom i na moju veliku radost to prihvataju.
Na početku školske godine je održan roditeljski sastanak na kojem je psiholog objasnila ostalim roditeljima o čemu se radi i da će u razredu biti asistent. Niko nije imao ništa protiv toga. Ja sam rekla da je to moje dete i da slobodno ako neko želi može da pita ako ga nešto zanima u vezi Alekse i rekla da on nije agresivno dete, jer znam da se roditelji obično toga najviše plaše.
Deca iz razreda su ga divno prihvatila , a i on njih. Znam da je to i zahvaljujući njihovim roditeljima. Na roditeljskom sastanku na polugodištu, kojem nisam prisustvovala, jedna mama je rekla da misli da i njihova deca imaju jako puno koristi od toga sto je Aleksa sa njima u razredu, a ostali roditelji su se složili sa njom.
Naravno, svemu tome je mnogo doprinela i učiteljica , jer deca vide sa koliko topline se ona odnosi prema Aleksi.
Znam da sam odužila, ali evo i ukratko moje mišljenje o tome koji je napredak Aleksa ostvario u ovoj školskoj godini.
Na početku je ustajao po nekoliko puta za vreme časa, ali je vremenom uvideo da ne treba to da radi i jako brzo prestao. Sad mali folirant kad ne može više da izdrži traži da ide do WC-a , ali se odmah vrati na mesto. Dešavalo se da počne na času da priča sam sa sobom, ali kako učiteljica nije na to obračala pažnju, nisu ni druga deca. Bora, asistent je u početku bio stalno pored njega, a sad sam trčakara hodnicima i kad čuje da je zvonilo vrati se i sedne na mesto. Kad Bora ne može da dođe ide bez njega u školu, samo što manje stvari uradi za vreme časa, jer mu je i dalje često potrebna potvrda da je dobro uradi, da bi nastavio dalje.
Pre polaska u školu nije voleo da crta, ali kad je krenuo u školu i video da druga deca to rade , počeo je i on. Na likovnom ostaje bez Bore , a učiteljica se po školi hvali njegovim crtežima.:)
Matematika mu ide mnogo bolje nego srpski i skoro je dobio dve petice iz kontrolnih, jer ih učiteljica priprema na ocene. Engleski mu je omiljeni predmet i tu mu asistent i nije potreban.
Ono što je meni najvažnije je odnos sa drugom decom. Skoro se desilo da mu drug Đole priđe na svetu oko nas i počne da postavlja pitanja, a Aleksa da mu odgovara i da zajedno popunjavaju neki tekst u knjizi.
Pre nekoliko dana, o čemu sam već sva ponosna pisla na nečijem blogu, imali su kros i Aleksa je krenuo da trči sa ostalim dečacima, a kada su to videle sve devojčice su počele da navijaju za njega. :)
Danas mi je Bora ispričao da su imali fotografisanje za kraj godine . Prvo su se slikali svi zajedno , a onda je nekoliko devojčica tražilo od fotografa da ih slika sa Aleksom. :)
Na rođendane ga deca redovno pozivaju, a skoro svi su bili na njegovm rođendanu.
Sve su to stvari koje mi daju snagu da nastavim dalje, kao i to što Aleksa mada po svom nekom tempu, stalno ide napred.
Međutim, nije uvek lako.
Nije lako ići na sve te razgovore o objašnjavati stalno zašto je nešto dobro za njega i ja potpuno razmem roditelje koji nemaju snage sa sve to.
Ovde se vraćam na onaj Zakon sa početka ove moje priče.
Znam da Zakon sam po sebi nije dovoljan da se neke stvari promene, ali barem ne bi sve zavisilo od nečije dobre volje i od sreće da naletimo na dobre ljude koji su spremni da pomognu.
Pokušala sam da saznam dokle je ta priča stigla i čula de je prošao Prosvetni savet i da treba da uđe u skupštinsku proceduru.
Kada će biti izglasan ne zna se, a deca rastu i nemaju vremena da čekaju.
Aleksin crtež na početku školske godine
Diktat na kraju prvog polugodišta
Crtež "Uskršnje jaje", april
Crtež "Šolja " , maj