Slušao sam jučer intervju advokata Srđe Popovića ”Peščaniku”. Duhovito i uglavnom pametno. Slažem se s većinom njegovih ocjena. Međutim, u jednom se detalju ipak ne slažemo. U tom intervjuu, gospodin Popović kaže da je linija podjele u Srbiji (navodim po sjećanju, a ne prema transkriptu) danas ista ona koja je, navodno, uvijek dijelila srpsko društvo – na prozapadne i proruske snage.
Onako kako je gospodin Popović predstavio, radi se o nekoj dubokoj (i gotovo nepremostivoj) podjeli na dvije Srbije – od kojih jedna gleda prema Zapadu (a to znači: Evropi, Americi, modernizaciji i liberalizaciji), a druga prema Rusiji, koja valjda simbolizira sve obratno: tradicionalizam, nacionalizam, sveslavenstvo, religijski fundamentalizam – jednom riječju: zaostalost i nazadnost. Zapad i Rusija su, dakle, i dalje (kao u doba dugotrajnog Hladnog rata, i kao i uvijek u prošlosti) dva antipoda. Ili si liberal ili se okrećeš prema Rusiji. Ili si za modernizaciju i slobodu, ili si rusofil, što znači – tradicionalista.
Prvo, nisam siguran da su linije podjele u srpskom (ili bilo kom drugom društvu) baš tako jasne. Konzervativne snage iz srpske prošlosti (primjerice, rojalisti), nisu baš gledale prema Moskvi, nego prema Londonu.
Drugo, takvo gledanje na Rusiju – kao na nešto zaostalo i nazadno – pokazuje stanovitu (iz socijalističke Jugoslavije nasljeđenu) aroganciju prema svemu što se nalazi istočno od naših granica. Bugarska, Rumunjska, Rusija i Turska su za mnoge naše ljude i dalje primitivne, zaostale, nazadne zemlje – bez obzira što su se one u ovih skoro dvadesetak godina dramatično promijenile, modernizirale i razvile. Koliko smo puta mogli čuti pitanje: ”Kako to da jedna Bugarska i Rumunjska mogu u EU, a mi ne možemo?”. Ali, niti smo ”mi” više oni od prije dvadeset godina, a niti su to Bugari i Rumunji. (Tretiranje ”Istoka” kao primitivnog i ”neevropskog” naročito je karakteristično za hrvatski nacionalistički diskurs – ”Istok” tamo znači Srbija, ali i svi drugi istočnije i južnije od nje).
Treće, današnja Rusija više nije u tolikoj mjeri različita od (bivšeg, tj. tzv.) Zapada. I ona se temelji na (nesavršenim) slobodnim izborima, i u njoj se razvija (divlji) kapitalizam (štoviše – s priličnim entuzijazmom i uz profit koji je danas nezamisliv na ”Zapadu”), i u njoj se događa brza modernizacija. Danas bogati Rusi kupuju najskuplje kuće u Londonu, da ne govorimo o fudbalskim klubovima ili enormno skupim umjetninama. Zapad, pritom, ne pita za porijeklo novca, nego ih (ponekad čak i snishodljivo) dočekuje otvorenih ruku i ispruženih dlanova. Štoviše, zapadni kapitalisti dive se svojoj novoj istočnoj braći po novcu, i sa zavišću gledaju prema njihovim novčanicima. Ne pada im napamet, naravno, da pitaju za posljedice po najsiromašnije u ruskom društvu.
Sadašnja je Rusija, dakle, sve manje neki antipod Zapadu, a sve više neki ”novi Zapad” – ili još bolje: ”Divlji Zapad”, zapad u onom svom brutalnom eksploatatorskom obliku, kakav se danas na ”starom Zapadu” rijetko gdje održao. I tu bi trebalo biti početno mjesto svake kritike Rusije. Rusiju treba kritizirati kao dom neobuzdanog kapitalizma, a ne kao tamo neku nepopravljivu i nereformiranu kuću tradicionalizma, religijskog fanatizma i konzervativizma. (Usput rečeno, religijski fanatizam, tradicionalizam i konzervativizam danas u Rusiji imaju manjeg političkog utjecaja nego što ih imaju na politiku u Sjedinjenim Američkim Državama.) Istodobno, njoj treba priznati goleme uspjehe u modernizaciji, zbog koje je i uspješno obnovila svoju vanjskopolitičku poziciju. Zato je pogrešno uspoređivati današnje oslanjanje srpske vanjske politike na Rusiju s onim od prije deset godina. Prije deset godina, osloniti se na Rusiju značilo je osloniti se na štap koji je truo. Danas to više nije slučaj.
Problem kojeg imam s kritikama poput onih koje iznosi gospodin Popović ( i koje, da se razumijemo, nisu baš tako rijetke) jest upravo u tome što one ne polaze od pitanja pravde i pravednosti, pa da Rusiju kritiziraju za ono za što je treba kritizirati. Nasuprot tome, one polaze od stereotipa koji su stvoreni u dalekoj ili bližoj prošlosti – ali koji više ne odgovaraju stvarnosti.