Onaj koji je zaista dobar, nikada nije nesrećan. /Onaj koji želi da bude neprekidno srećan, mora često da se menja. /Kad nešto ne znaš, saznanje da ne znaš već je znanje. /I najpostojanija belina postaje crna u dodiru sa crnom bojom. /Mora li mudrac mnogo znati? Ne, množina nije važna. /Isprazno je učiti, a ne razmišljati. Opasno je razmišljati, a ne učiti. /Neka otac bude otac, sin - sin, vladar - vladar, a činovnik - činovnik. /Bolje je biti jadan nego neposlušan prema vlasti. /Plemenit čovek misli na dužnost, nečastan čovek o koristi. /Narod treba terati da ide odredjenim putem, a ne treba mu objašnjavati zašto. /Čak i sa devet žena, ne može se napraviti dete u roku od mesec dana. /Ako je silovanje neizbežno, lezi i uživaj u njemu. (Konfučije)
Konfučijanstvo, striktno gledano, nije religija, pre je kodeks moralnog ponašanja, odnosno «škola mišljenja» koja je izuzetno mnogo uticala na stavove Kineza prema životu, porodici, njima samima. Medjutim, kako je tokom duge kineske istorije kult Konfučija imao odliku bogopoštovanja, kako su u njegovu čast podizani hramovi i kako je bilo nekoliko pokušaja da se on zvanično proglasi svecem, konfučijanstvo skoro da ima religiozan značaj za duh i biće Kineza. Od vajkada do dana današnjeg.
Generalno govoreći, kineski prilaz religioznosti je dosta specifičan i daleko manje fanatičan nego prilaz mnogih drugih azijskih naroda. Zapravo, u Kini je od uvek racionalizam prevladavao nad mistikom, mnogo više nego u drugim zemljama, naročito u Indiji. S tim u vezi, V. Djurant (Will Durant) kaže: «Kao što je Indija zemlja metafizike i religije par excellence, Kina je, slično tome, nenadmašni dom humanističke, ali ne teološke filozofije. JI DJING (Knjiga promena) smatra se jedinim metafizičkim delom u kineskoj literaturi».
Kinezi su, dakle, nešto drugo u pogledu spiritualnosti (Nedavno je štampa u Vel. Britaniji pisala, na osnovu jednog snimanja izvršenog medju imigrantima - Karibljanima, Indusima, Pakistancima, Bangladešancima, Afrikancima i Kinezima - o njihovim različitim putevima asimilacije. Pada u oči da je većina mladih Kineza izjavila da nema religiju, ili da religija igra malu ulogu u njihovim životima, dok dve trećine muslimanskih useljenika, uglavnom iz Pakistana, Bangladeša i Indije, smatraju da je religija vrlo dominantan faktor u njihovim životima, tamo u Velikoj Britaniji).
Mada Konfučije nije bio verski vodja nesporno je izvršio dubok uticaj na kinesku religiju. Samo polazište njegovih moralnih i političkih reformi bilo je religijsko. On nije odbacivao nijednu od tradicionalnih ideja, ni tao, ni Nebeskog boga, ni kult predaka.Smatra se da konfučijanstvo najbolje izražava duh kineske civilizacije. Tako se već više od dva i po milenijuma Kinezi rukovode idealima postavljenim od strane Konfučija, velikog mudraca i osnivača kineske filozofije. Njegova etička učenja i danas su važan faktor u životu Kineza i u formiranju kineske misli, podjednako kao što su bila u dalekoj prošlosti. Može se reći da na izvestan način norme konfučijanstva kineskom narodu znače ono što Biblija znači zapadnom svetu.
Konfučije je živeo u Kini više od 500 godina pre rodjenja Hrista. Bio je savremenik Bude u Indiji, Zaratustre u Persiji i ranih filozofa u Grčkoj. Mada njegova učenja nisu mnogo poznata na Zapadu, u kineskoj istoriji on predstavlja Velikog učitelja koji je sam oblikovao duh i manire kineske nacije. Bio je majstor umetnosti življenja. Sebe nije smatrao svecem, ni prorokom, govorio je da nema ključ za tajne svemira.
Filozof K. Jaspers smatra Konfučija jednom od četiri uzorne osobe (ostale su Buda, Sokrat i Isus) koje su, po opsegu i trajnosti uticaja, obeležile dosadašnju istoriju sveta.
Konfučijanstvo je jedino učenje koje su Kinezi u svojoj dugoj istoriji prihvatili bez rezervi, zato što je ono u suštini veoma racionalno i humanističko. Takav sekularizam u kineskom temperamentu znači da je nešto drugo, a ne religija u klasičnom smislu, ispunilo duhovne potrebe najmnogoljudnijeg naroda na svetu. Običan kineski čovek je od vajkada smatrao težnju za moralnim savršenstvom za svoj najviši životni cilj. A za njega se to moglo odražavati kroz oblik najobičnije ljubaznosti prema susedu, ili u obliku pijeteta dece prema roditeljima. U svakom slučaju, ta uverenja su bazirana na jakim moralnim osnovama, ali bez uticaja bogova i nekih viših bića. U tome i jeste sva snaga kineskog sekularizma. Stvorivši jedan izuzetno racionalistički sistem, Kinezi pridaju malo značaja ideji spasenja pojedinačne duše. Stoga, oni ne zagovaraju koncept Boga kao kreatora svemira i čoveka. Nisu opterećeni osećanjem greha i potrebom nekakvog iskupljivanja. Ne pridaju mnogo značaja metafizičkim učenjima. Tako je celokupna filozofija konfučijanstva neodvojiva od kineskog bića, u suštini veoma ovozemaljska, svakodnevna, zdravorazumska i životna. Konfučija nije zanimala smrt, ni šta se dogadja posle nje. Jednom je rekao: «Ne poznajući dovoljno život, kako možemo govoriti o smrti?»
Za jednog Kineza nije ništa bilo čudno da istovremeno bude konfučijanac, taosta i budista. U tom smislu bilo je pokušaja, posebno u vreme Ming dinastije (1368-1644), da se tri glavne škole filozofske misli (konfučijanstvo, taoizam i budizam), koje su ujedno predstavljale i tri glavne kineske religije, ujedine u jednu (Sankiao-Zikiao, Tri vere-jedna vera), zbog njihove isprepletenosti. Kinezima uopšte nije smetalo što su se teologije (uslovno rečeno) te tri religije medjusobno umnogome isključivale, jer su tri puta prema jednom cilju spiritualnog života smatrana u redu od strane učenih Kineza.
Kineska civilizacija bila je stara preko 2.000 godina kada se prvi put susrela sa budizmom, pa ga je apsorbovala na način kako je pre toga apsorbovala mnoge druge uticaje, ne samo filozofije i ideje, već i strane stanovnike i zavojevače. Praktično konfučijanstvo, u sprezi sa taoističkim stavom «ono što je dobro ne treba menjati», apsorbovalo je budizam, doprinoseći umnogome da budizam postane «praktičan», da postane moguć način života za ljudska bića, za ljude sa porodicama, sa svakodnevnim poslovima koje treba obavljati, i sa normalnim instinktima i strastima. Kada se budizam pojavio, Kinezi su ga studirali, ali nisu odbacili sva svoja stara verovanja, mada su ona bila potpuno suprotna budističkim dogmama. Kinezima je bilo teško prihvatljivo budističko učenje da se svako ljudsko biće reinkarnira posle smrti u drugo telo i da odmah počinje novi život, s tim što novi život zavisi od načina kako je stari život vodjen, te da se loši ljudi mogu reinkarnirati u životinje ili drveće. Takvo učenje je bilo potpuno strano kofučijancima i taoistima, jer njihove ideje o životu posle smrti su bile nejasne, i oni se nisu ni trudili da ih mnogo pojasne, ali su čvrsto verovali, kao racionalni ljudi, da je čovekova sudbina na zemlji odredjena onim što čini na - zemlji. Takodje, verovali su da je dužnost svakog čoveka da poštuje pretke, kao i da stvara naslednike (smetalo im je da po budističkim manastirima bude previše monaha i monahinja koji žive u - celibatu, pa su ih terali da se medjusobno uzimaju i da prave decu). Medjutim, lukavi budisti su ignorisali probleme s kojima su se sretali, pa nisu hteli da se protive konfučijanstvu koje je bilo filozofija vladara i državnih činovnika. Medjutim, običan svet je počeo prihvatati budizam, tako što se istovremeno molio i taoističkim bogovima. Odlazili su u budističke manastire da se mole za sreću i zdravlje, ili da oteraju nesreću i bolesti. Tada su budistički i taoistički sveštenici počeli zajednički da vrše razne porodične ceremonije (venčanja, rodjenje dece, sahrane). Kinezi su, dakle, prihvatali tri puta prema jednom cilju - dobrom životu, životu na zemlji, poštenom svakodnevnom ponašanju i sreći i dugovečnosti. Stoga neki zapadni istoričari (C. P. Ficdžerald) kritički ukazuju da, prema religijskim standardima zapadnog uma «Kinezi nisu bili ni pravi konfučijanci, ni verni taoisti, ni istiniti budisti».
Konfučije se rodio 551. godine pre n.e. u današnjoj provinciji Šantung. On je ovako opisao svoj život: «Sa 15 godina prionio sam na učenje; sa 30 išao sam čvrstim korakom po putu vrline; sa 40 nisam više imao sumnje; sa 50 upoznao sam zakone neba; u 60-toj razumeo sam sve što je moje uho čulo; u 70-toj, sledeći želje srca, nisam prekršio nijedno pravilo».
Kada su prvi jezuitski misionari iz Evrope došli u Kinu, sa namerom da Kineze pretvaraju u hrišćane, latinizirali su kinesko ime K'ung-fu-ce (Gospodar K'ung) u Konfučije.
Dugo je radio kao učitelj (smatra se prvim kineskim privatnim učiteljem). Od svojih učenika tražio je da budu «brzi u shvatanju, jasni u razumevanju, sa dalekosežnom inteligencijom i velikim znanjem, a očekivao je i da umeju da trpe, da budu velikodušni, ozbiljni, revnostni, ljubazni i da imaju pobožan pristup poslovima». Njihov duh izoštravao je postavljanjem velikih zahteva, uz pažljivo ukazivanje na njihove greške: «Kada se čovek sam ne pita šta da misli o ovome ili onome, ja zaista ne mogu ništa da uradi s njim. Ja ne pružam istinu onome ko nije radoznao, niti pomažem nekome kome nije stalo da objasni svet... Kad prezentiram jedan ugao neke stvari i učenik sam ne može da odredi ostala tri ugla, ja na ponavljam lekciju», govorio je.
Bio je veliki poklonik muzike, za koju je verovao da predstavlja «ključ ravnoteže stvari», te je muzika bila uključena u njegovu shemu vladanja. «Plemenitom čoveku je potrebno jedino da temeljno poznaje obrede i muziku, pa da jedno i drugo primeni na sistem vladavine», govorio je.
Išao je iz jednog kraja zemlje u drugi i od vladara tražio da mu daju šansu «da popravi svet». Medjutim, nije bio voljan da pravi neiskrene kompromise u cilju sticanja ili očuvanja položaja - odbijao je visoka mesta od ljudi čije vlade mu nisu izgledae poštenim. Bio je plahovite naravi, nekom vladaru koji ga je pitao za umetnost rukovodjenja, odgovorio je: «Prvo nauči da vladaš samim sobom». Stoga se nije dugo zadržavao na mestima državnog savetnika. Na nekoliko godina pre smrti bio je nezadovoljan sobom, sa uverenjem da je njegov sveukupni život bio neuspeh. Umro je u 73. godini. Grupica njegovih sledbenika je potom beležila ono čemu ih je Konfučije učio, tako da su to postale knjige etikecije, zakona i političkih principa prema kojima dobri vladari treba da vladaju. Tako je, kao i kod mnogih velikih ljudi, pravi uspeh Konfučija bio - posthuman.
Učenja Konfučija, kako su ih njegovi učenici zabeležili, ostala su u obliku zbirki nepovezanih primedbi, konverzacijskih epizoda i izreka. Te zbirke nisu ispunjene pričama iz njegovog života na način kako je to slučaj sa pričama iz života Hrista ili Bude, pa ih to čini manje zanimljivim za čitanje.
Konfučijevo učenje pravilo je razliku medju ljudima, deleći ih na višu i nižu klasu. Tom društvenom razlikovanju davan je i izvestan etički karakter. Viša klasa društva se prvenstveno bavila politikom i učenjem. Niža klasa, neposredno je upražnjavala narodske običaje, bila je bliža prirodi i poštovanju zakona prirode i cele vasione, uključiv i svet duhova i božanstava, što je na odredjeni način imalo religijski karakter. Konfučije je smatrao da vladar, kao «sin neba», ima zadatak da održava ravnotežu suprotnosti na zemlji, shodno principu jin i jang, i da aktivno nalazi «srednji put». Ako u tome ne uspeva, nebo ga kažnjava sušama, poplavama, neuspešnim ratovima i slično, te narod ima pravo da ga zbaci. Tako je podržavao već postojeći princip blizanačkih snaga «jin - jang», stav da je harmonija vasione kontrolisana ravnotežom snaga prirode, svetlim i tamnim, vlažnim i suvim, hladnim i vrućim, muškim i ženskim, zemljom i nebom, suncem i mesecom, rodjenjem i smrću, materijom i duhom, itd.
Konfučije je pominjao bogove i nebo, jer je obožavanje natprirodnih sila u to vreme bilo uobičajeno, ali od njih nije tražio niti očekivao pomoć, te je nastojao da se prema njima psotavlja neutralno. «Za čoveka je najvažnije da zna kako da živi u društvu drugih ljudi. Ako čovek ne zna da služi drugom čoveku, kako će znati da služi bogovima», govorio je.Kao Platon 200 godina kasnije, Konfučije je razmišljao o idealnoj republici, ali je njegova bila veoma različita od one koju će Platon smišljati. Njegova želja bila je da društvo funkcioniše kao «srećna porodica». Ta ideja bila je posebno vizionarska, jer u Kini su porodične veze bile veoma bliske i obavezujuće; tražiti od Kineza da smatra sve ljude za članove svoje porodice značilo je tražiti mnogo. Konfučije je toga bio svestan, ali je želeo da vidi da se svet bar kreće prema tom idealu. A jedini način da se počne, mislio je, jeste da se na vlast postave dobri i mudri ljudi.
Osnovno obeležje Konfučijeve etike jeste «žen» (čovečnost). To je vrhovna vrlina, koja najbolje označava čovekove kvalitete i koja se čak smatra važnijom od klasičnog poimanja pravednosti. U medjuljudskim odnosima žen se manifestusje kao čung - vernost sebi i drugima, i šu - altruizam, koji se najbolje izražava poznatim pravilom «Ne čini drugome ono što ne želiš samom sebi». Druge njegove značajne vrline podrazumevale su ispravnost, pristojnost, integritet i sinovljevski pijetet. Onaj ko poseduje sve te vrline smatrao se «pravim gospodinom» (šin-ce). Ovako je Konfučije sumirao kvalitete svog višeg čoveka: «Viši čovek ima devet stvari o kojima veoma vodi računa. U pogledu korišćenja svojih očiju, nastoji da vidi jasno. U pogledu pojave, ona mora biti dobroćudna. U pogledu ponašanja, ono treba da bude uvažavajuće. U pogledu govorenja, ono treba da bude iskreno. Što se tiče vodjenja poslova, ono treba da bude pažljivo. U pogledu onoga u šta sumnja, on želi da se raspita kod drugih. Kad je ljut, on razmišlja o teškoćama u koje može da ga uvuče njegova ljutnja. Kad je dobitak na vidiku, on razmišlja o pravičnosti». Svako može postati šin-ce pod uslovm da nauči obredno ponašanje u skladu sa taom (taoistički princip), što znači da pravilno vrši obrede i da se pridržava običaja, ali i da ima urodjene sklonosti k tome.
Veliki značaj pridavao je iskrenosti, ali ne samo iskrenosti u govoru, već i u usamljenom meditiranju. Govorio je da ne sme da dodje do unutrašnjeg samorazočaranja kada čovek putuje «putem istine». Taj put nije prav, ali ni previše krivudav ni nemoguće težak za hodanje. «Put istine jeste kao veliki put; nije ga teško naći, problem je jedino u tome što ljudi neće da ga traže» - govorio je.
Konfučijanstvo, prema tome, podrazumeva sistem strogo definisanih dogmi, i bavi se vrlinama, dužnostima i oblicima ponašanja koji regulišu odnose, po ugledu na drevnu tradiciju. To se odnosi kako na porodicu, u kojoj upravlja otac, tako i na državu, u kojoj vlast deli vladar sa aristokratijom. Konfučije je govorio da je «država - velika porodica, a porodica - mala država». Time je istican paternalizam, osnova porodične etike je bespogovorno pokoravanje mladjih starijima, dece roditeljima. Krutost tog etičkog sistema konfučijanstva donekle je ublažena učenjem o sveopštoj ljubavi medju ljudima.
Jezičkim, etičkim, pravnim i ritualnim konvencijama, konfučijanstvo je doprinelo stvaranju izvanredne stabilnosti i zrelosti kineskog duha, obezbedjujući društvu sistem za komunikaciju. Kao razumno, nefanatično i humano ono je, prema nekim procenama, jedan od najupotrebljivijih obrazaca društvene konvencije koji je svet upoznao.
Medju mnogim legendama vezanim za Konfučijeva ubedjenja jeste i priča o tome kako je jednog dana, prolazeći sa svojim učenicima pored nekog groblja, video ženu kako ucveljeno nariče nad svežom humkom. Na pitanje zašto toliko plače, žena je odgovorila: «Mog svekra je na ovom mestu rastrgao tigar; mog muža, takodje, a nedavno je i mog sina zadesila ista zla sudbina». Na pitanje Konfucija zašto se onda ne iseli iz takovg strašnog mesta, žena je odgovorila da to ne čini zato što vlada te provincije nije opresivna ni izrabljivačka. «Zapamtite, deco moja - rekao je Konfučije svojim učenicima - opresivna i izrabljivačka vlada jeste gora i opasnije od krvoločnog tigra».
Reforme koje je Konfucije predlagao u tadašnjem kineskom društvu bile su hrabre u koncepciji, sa osnovnim elementima socijalne pravde. Dok je bio na zvaničnim (državnim) dužnostima, on je ne samo radio na prehranjivanju sirotinje, već je odredjivao i različitu hranu za mlade i stare. Prilikom organizovanja radova, teške poslove davao je jakima, a manje teške slabima. Zalagao se za fiksiranje cena na robama za prodaju u celoj provinciji, a predlagao je da se državni prihodi koriste i za razvoj trgovine. Radio je na usavršavanju komunikacija, na popravci puteva i mostova, kao i na istrebljenju razbojnika koji su se krili po planinama. Zagovarao je odredjeno ograničavanje prava aristokratije («Po prirodi, ljudi su skoro isti» - govorio je), te potrebu da se običan narod ne potlači, da svi ljudi budu isti pred pravdom. Takvi stavovi, mada popularni kod narodnih masa, nailazili su na otpor mnogih onih koji su bili na vlasti.
Konfučije sebe nije smatrao «kreatorom, već prenosiocem mudrosti iz prošlosti. («Nisam se naučen rodio; volim starinu i nastojim je proučiti»).
Sakupljao je i izdavao poeziju, muziku i istorijske spise iz «prethodnih zlatnih poredaka». Mada je kineska književnost veoma stara, tek se Konfučiju i njegovim učenicima pripisuje da su prvi sredili versku i književnu zaostavštinu u devet knjiga. Pet «kanonskih knjiga» najstarije kineske književnosti jesu: Ji Djing (Knjiga promena), Šu Djing (Knjiga istorije), Ših Djing (Knjiga poezije), Li Či (Zbirka rituala) i Čun Čiu (Letopisi proleća i jeseni). Knjiga poezije jedna je od najlepših zbirki poezije uopšte, obuhvata 305 pesama nepoznatih autora, ispevanih u duhu narodne poezije, uključujući ljubavnu liriku, pesme uz rad, pesme pohvali vladaru, religiozne himne i druge, u periodu od 1050-700. godine pre n. e. Ostale četiri knjige konfučijanstva sadrže izabrane izreke Konfučija (zbirke odgovora na pitanje njejgovih učenika).
Posle Konfučijeve smrti oformile su se dve škole konfučijanstva, Menc-ceova i Hsun-ceova. Meng-ce, koji je produžio rad na etičkim principima Konfučija, naglašavao je unutrašnju dobrotu u čovekovoj prirodi. Ta dobrota može se poništiti bilo rušilačkim nagonom u samome čoveku ili u njegovom susretu sa lošim okruženjem. Stoga se svako mora truditi da sačuva svoju dobrotu, pravo s kojim se rodio. Drugu suprotnu školu zagovarao je Hsun-ce, tvrdeći da se čovek radja sa zlom prirodom, ali da se ona može popraviti putem moralnog vaspitavanja.
Dve stotina godina posle Konfučijeve smrti, jedan car je pokušao da spali Konfučijeve knjige i zatre svaki njegov trag, progoneći učene ljude koji su propovedali konfučijanstvo. Srećom, u tome nije uspeo, jer su sleldeći carevi obnovili učenja Konfučija i čuvali njegovu reputaciju kao «najmudrijeg kineskog starog učitelja».
Mada se konfučijanstvo, kao što sam rekao, obično ne smatra religijom, već sistemom moralnog ponašanja ljudi, bilo je više pokušaja, pa i u poslednje vreme, da se od konfučijanstva u Kini napravi zvanična religija. Oko toga se, krajem XIX veka, najviše zalagao filozof Kan Su-vei (1858-1927), koji je bio dobar poznavalac evropske kulture i zagovarao da se u Kinu uvedu političke reforme. Zabeleženo je i da je u februaru 1917. godine u Kineskom parlamentu bila pokrenuta jedna zanimljiva inicijativa. Naime, pet godina pre toga, kada je car abdicirao i Kina postala republika, konfučijanstvo je bilo zabranjeno, nakon prisutnosti u svim porama kineskog života i kulture u periodu dužem od ve hiljade godina. Stoga je tada bilo predloženo da se konfučijanstvo ponovo uvede i da se Konfučije proglasi bogom Kine. Predlog nije usvojen i pored žestoke podrške sa kojom su bili nastupali neki tadašnji najobrazovaniji političari, ali ta epizoda pokazuje koliko je bio jak uticaj «najmudrijeg starog učitelja» na kineski duh.
Konfučijeva učenja, kao filozofa i socijalnog reformatora, bila su i ostala veoma značajna ne samo za Kinu, već šire, za Istočnu Aziju.
Datum rodjenja Konfučija, 4. oktobar, u Kini se slavi kao praznik i obeležava se posebnim ceremonijama u konfučijanskim hramovima. Za razliku od drugih religijskih hramova, konfučijanski hramovi uglavnom nisu mesta gde se narod okuplja radi upućivanja molitvi (ne postoji ni konfučijansko sveštenstvo), već su to javna mesta u kojima se održavaju razne svetkovine.
Nota bene: Ovo je pretposlednji deo serijala o Istočnjačkim religijama. Sledeći (poslednji) biće o - taoizmu.