Nisam primetila da je iko na blogu pisao o prijemnim ispitima za srednje škole - ako izuzmem onaj nesrećni Aleksin «crni hljeb, krvlju poštrapani»...
Nije reč ni o pitanjima niti o programu po kojem uče i polažu - nego o deci našoj.
Istina, ne bih ni ja danas o tome da nije one narodne «Nije rat kad tvoj Ranko ide u rat nego moj...». Dozrelo dete do srednje škole, a s njim i ceo razred, cela generacija, pa sam nekako upućena... Moj - polagao i položio. Spremo se kolko se spremo, malo smo se rvali, skrivali kabl od kompjutera, smarali do beskraja poučnim pričama o važnosti trenutka - al' mali je bio žilav, nije se primio na opšu psihozu i mrtav ladan uradio skoro sve dobro, i sad će upisati ono što želi.
Ali šta je s drugima koji nisu bili te sreće - jer sreća je tu igrala veliku ulogu! Izašli su juče neki procenti: «Kvalifikacioni ispit, održan 18. i 19. juna, polagalo je 69.178 kandidata i prosečan broj bodova na testu iz srpskog bio je 12,76, a iz matematike 11,45.» Ništa o deci!
Barem dve tužne priče sam čula, ali o tome novine neće pisati - valjda je potrebno da neko s mosta skoči - ima ih, izgradilo se!
Prva: Dete je bilo odlično, ali mu roditelji, za nedajbože, ipak, uplatili pripremu još pre nekoliko meseci (nisu male pare u pitanju) - hoće dete medicinsku da upiše. Sve usmereno ka krajnjem cilju. Sin se ubacio u frku, uplašio se, blokirao i sve što je znao utopilo se u tom velikom grču i strahu. Šta zna dete - ima jedva 15 godina. Objaviše već to veče rezultate. Loše da gore biti ne može. Otac besni («Za šta sam ja silne pare dao! Sad možeš u trogodišnju!» - prim.To je, valjda, sramota!!!), majka krši ruke i stoji između raspomamljenog oca i sina koji povraća i ne zna šta ga je snašlo - misli dete život mu se raspada u paramparčad. Nema druge šanse. Tako je davno neko pametno odlučio. I tako iz godine u godinu i nikoga nije briga - priče se o tome ne pišu: niko to ne snima mobilnim telefonom, nema na jutjubu...
Druga: Ista kao prva, samo što su svi u kući zanemeli, pa mrče, i gledaju se popreko. Ode gimnazija - raj obećani!
I šta sad?
U stvari, ima i treća priča. Hvale se deca: «Ej, mi sve pretabačili. Malo su digli frku baš kad smo preterali...» «Ja namerno nisam htela dva da prepišem - ispašće još da znam matematiku - dovoljno mi je 15 bodova!» I skupilo dete bez po muke 35! I ne treba joj tolko, mogla bi da pozajmljuje.
Dakle, ko je decu pitao mogu li da podnesu pritisak obaveze, pritisak roditelja, ali i onih koji su uz malo sreće, prepisivanja, ili bez svega toga, dobro prošli na prijemnom. Znaju li ona svoje prave intelektualne i psihološke sposobnosti. Zar ih je ovako trebalo osvešćivati?
Znam, znam - otkrila sam topli vodu!
I u moje vreme je bilo «propusta». Deveti i deseti razred su crna rupa u mom obrazovanju i sećanju - dve bačene godine. Ali, nikome se nisu snovi srušili zbog toga!
Još samo nešto, kada je o parama reč. Za manje-više sve škole, osim za gimnaziju (tamo mogu i kljakavi), potreban je lekarski pregled koji košta od 850 dinara pa naviše. On izgleda ovako:
doktor: Zini!
dete: Aaaa!
doktor: (sluša malo pluća)
dete: (ćuti)
doktor: (VIŠE DETETU NE PRILAZI) Da li vidiš dobro?
dete: Da.
doktor: Da li čuješ dobro?
dete: Da.
doktor: Evo ti potvrda.
Duže traje da se ovo otkuca nego pregled. Nema veze, vredi svaku paru!
Ama, nije ni to važno.
Ko će utešiti tužnu decu?