BIla nekada na Radio Beogradu nekakva zla ptičica. Ona je svakoga jutra, u zlo doba – čini mi se u pet do sedam, crvkutala i cijukala kao da je sišla s uma sve ne bi li probudila decu iz najslađeg sna.
Dobro jutro deco! Ćirli-ći, ćiju-ći! Dobroj'tro deco!
A sve, kao fol, veselo i optimistički – počinje novi dan – Carpe diem.
Kako sam samo mrzeo tu nepostojeću ptičurinu! Kad zapijuče znaš da je napolju ciča zima, da je još mrkli mrak, da je ispod jorgana toplo, da će da dođe majka da te čupa iz postelje, da te na silu oblači, da ćeš džabe da se opireš (mogu misliti koliko je majkama bilo žao da nas tako tlače) da će por prinudom da te vode u školu na socijalni doručak i kod nadrndane učiteljice s manirima zastavnika prve klase.
Ima tome nekoliko godina, u Beogradu, vratim se kući negde na sabajle i dok sam se spremao na spavanje, kroz prozor, začujem onu već zaboravljenu ptičicu kako urliče s komšijskog radija. Telo mi je samo reagovalo, naježio sam se, paralisao sam se na trenutak, a onda sam se sabrao i njoj za inat legao u krevet i fino se ušuškao. Mislim se: „Došao i moj zeman, ne može meni svako da komanduje.“
A tek u vojsci, pre zore, kad zasvira truba, dežurni kod opreme i naoružanja, ljut na svet što je morao da bdi pod punom ratnom opremom, utrči u spavaonu (obratite pažnju na reč – spavaona to je JNA reč. Kao i učiona. Pitam se da li su nadživele tu gnusnu instituciju) i drekne koliko ga grlo nosi:
- Ustaj vojsko! - kao da viče „Diž’se stoko!“
I urla kao da ga sam šejtan ćera dok se poslednji lenjivac ne digne iz kreveta. A ti, mučenik, skočiš na noge lagane, ti i tvojih 49 cimera pripadnika svih naših naroda i narodnosti, pa svi na pišanje, umivanje ledenom vodom i brijanje, pa natrag u spavaonu da nameštate krevete da budu pod konac. Uđeš, a tamo smrdi kao u majmunari - nije šala pedeset zdravih momak navučenih na pasulj je tamo konačilo. I zatežete čaršave k’o da vam od toga zavisi život, pa na postrojavanje. Tamo, uz jezive zvuke trube, gledate kako se diže zastava zemlje za koju treba da se borite i krv da prolivate. (ako treba!) Nije ni čudno da su je mnogi tako mrzeli. Pa na doručak, prvo čekaš da na tebe dođe red,, cupkaš po mrazu, duvaš u šake, a kad uđeš u trpezariju, u toplo, smradno i sparno, i zapahne te miris gulaša u pola šest ujutru, odma' ti bude zlo. Kako sam samo mrzeo tu JNA.
A sada mi je prozor okrenut ka zapadu, gleda na dolinu kroz koju teče avenija, a s druge strane, na osojnoj padini, jedna crvena kuća. To je kuća neke kraljice, Katarina od Braganse se zvala, bila udata za engleskog kralja Džejmsa. Poznata je po tome što je po njoj ime dobio Queens u Njujorku i po tome što je u Englesku - čudna mi čuda! - donela čaj, porcelanske tanjire i džem od pomorandže. Bila neugledna žena, mala, brkata, guzata, muž je nije mnogo fermao, a posle kad je obudovila, skupila prnje pa se vratila bratu, kralju Portugala. Od para što je donela sazidala palatu i tu živela i na koncu umrla.
Sada je u toj kraljičinoj kući vojna akademija. I svako jutro, ali svako, još pre no što svane, kada su bekrije već polegale a radnici se još nisu probudili, negde iz avlije te palate na čuki zasvira truba – Buđenje za pitomce. Carpe diem!
Lak mi san, čujem trubu kako skiči, svira li svira, a ja se samo okrenem se na drugu stranu i nastavim da spavam još slađe. I mislim se: Nije mi stvarno jasno šta će nam vojska, jebala ih vojska, to služi samo da nervira pošten narod. Što ne uče tu omladinu da radi nešto društveno korisno u neko pristojno vreme.
PS - Čudni su putevi gospodnji. Ovo je trebalo da bude nešto sasvim drugo, ali je ispalo nešto kao kolektivno prisećanje na vesele besmislice od pre 100 godina. Ovi što to nisu doživeli ili osetili ne znaju šta gube. :-)