Krajem ove sedmice, 9. i 10. jula, se u Sava Centru održava Internacionalna konferencija mladih lidera iz dijaspore 2009. Ne volim ni reč lider ni reč dijaspora. Ali volim reči preduzetnik i preduzimljiv, kao i činjenicu da ima mnogo mladih ljudi koji su mnogo što šta naučili u raznim mestima van Srbije i koji žele da Srbija bude deo njihove budućnosti. Zbog toga podržavam i ovu i svaku drugu inicijativu koja pomaže u spajanju Srbije sa svim tim mladim ljudima.
Činjenica je da Srbija još uvek nema mnogo šta da ponudi ni mladim ljudima koji žive u njoj, a kamoli onima koji žive van nje. Tamo gde žive, a obično je to EU, Amerika, Kanada i Australija, imaju mnogo više prilika nego što im Srbija u ovom trenutku može da pruži. Pa šta će im onda Srbija?
Možda bolje da prvo okrenem pitanje: šta će oni Srbiji? Gde da počnem. Od kako smo počeli da se zovemo država, organizovano smo slali decu u bogate i razvijene zemlje sveta. Da nauče. Kod kuće sigurno nisu imali od koga. Pa da se vrate. I donesu to znanje i prenesu barem deo na druge. I da ih ohrabre da i oni odu. I da se vrate. Ili barem održe veze.
Vreme posle drugog svetskog rata je pored ostalih stvari i ovu praksu poništilo i vratilo na početak. Trebale su godine i godine da se revolucionarne gluposti barem delom ponište. Prvo preko pokreta nesvrstanih a posle i šire, ponovo smo uspostavili veze sa svetom. Gradili kontakte, otvarali tržišta, sticali poverenje i stekli samopouzdanje. Devedesete su sve ove veze pokidale, i vratile nas ponovo na početak.
Za mlade ljude u Srbiji, ni danas nije mnogo bolje. Jako malo znamo. Jako slabo razumemo svet. Slabo se snalazimo u njemu. Kao pojedinci mislim. Ne znamo kako stvari mogu i treba da budu. Ne znamo najbolje ni šta treba ni šta ne treba. U velikom delu i lišeni iluzija i što je još gore nade. Pogotovo mladi ljudi. Jer u Srbiji nemaju mnogo šta da nauče. Nemaju od koga. Ne vide jednaku šansu za sve. Ne vide šansu za sebe. A mladi ljudi trebaju mentore. Nekoga ko će da ih prepozna i usmeri. Nekoga od koga će da nauče. Treba im šansa.
A ovi mladi ljudi su mnogo naučili. Od svakodnevnih stvari. Većina ljudi negoduje kada neko pljuje, baca opuške ili otpatke na ulicu. Ne parkiraj gde je tebi zgodno već gde je predviđeno. Vozovi mogu i treba da idu na vreme. Javni toaleti mogu da budu čisti. Do ozbiljnijih. Nasilje prema ženama nije cool. Seksualna orijentacija nije bolest već upravo to što joj ime kaže: seksualna orjentacija. Da politika nije cilj. Da jeste važno koga znaš ali je važnije šta znaš.
To naravno ne znači da u zemljama iz kojih dolaze sve radi savršeno, da ljudi ne pljuju po ulici, da nema nasilja u porodici i da nema ...
I naučili su još jednu strašno važnu stvar: da jedan čovek može da promeni svet. Da jedan čovek može od svog znanja i sposobnosti stvoriti sve.
Pa da se vratim na ono prvo pitanje. Srbija im treba zato što je vole. Nekog drugog razloga nema. Vole je jer su im tako preneli roditelji. I tačno je da im izgleda lepša nego što jeste, jer iz daljine Srbija zaista jeste lepa. Tek kad posetiti neku državnu upravu ili komunicirate sa nekim javnim preduzećem, tada vidite Srbiju iz bliza. A ona nije lepa. I oni će da je vole i pored toga što nije lepa. Umesto da beže od nje, hteće da je menjaju na bolje. E ta ljubav i želja je kapital koji se ne može kupiti.
I šta država Srbija može da uradi za te mlade ljude? Isto što i za mlade ljude koji u njoj žive. Da stvori uslove i skloni im se sa puta. Pa da od nje naprave državu dostojnu svih nas.
Saša