Dakle, svakoga dana smo zatrpani raznim medijskim i ostalim "koskama" različite namene, izjavama, političkom i drugom pornografijom i postaje sve teže razlikovati bitno od nebitnoga, stvarno od nestvarnoga, mali lopovluk od velikoga, pošteno od nepoštenoga, umereno od ekstremnoga, normalno od nenoralnoga, korisno od štetnoga, "pomak" u nazad od "pomaka" unapred, istok od zapada, monopol od konkurencije, odgovornost od polaganja prava na plen, moral od nemorala.
Sve to prosečnoga čoveka uvlači u lavirint neprepoznavanja i relativizacije, i servira zaključak da mediji i vladajuća elita koja ih oblikuje pružaju i od svega prave svojevrsno zabavljanje, šou program, neku utakmicu, ali ne kako bi rekao Horkhajmer, zabavljanje kao beg od loše zbilje nego beg od zadnje pomisli na otpor koja još može opstati u toj zbilji. Oslobođenje što ga takav beg obećava je u stvari oslobođenje od mišljenja kao negacije.
Čemu ovaj i ovoliki uvod?
Protekle večeri i noći sam satima gledao različite informativne i političke emisije "skačući" sa programa na progam. I svašta je tu bilo. Bilo je vrednoga i nevrednoga, bilo je kompetentnoga i nekompetentnoga, laži i istine, licemerja i iskrenosti, argumenata i podmetanja, opštih mesta i gluposti, ali i visprenih zapažanja i dobre analize.
I zaustavio sam se na emisiji "Nije srpski ćutati" jer je gošća Dragana Bujoševića bila moja drugarica Aida Ćorović iz Novog Pazara. Sa pažnjom sam pratio Aidino izlaganje. Govorila je pametno, tepmperamentno, bez dlake na jeziku, baš onako kako sam od nje i očekivao. Secirala je do tančina stanje u Novom Pazaru i na Sandžaku ali i u Srbiji. I nisam, kažem, očekivao ni manje ni više, Aida je bila ono što jeste, govorila otprilike on što i sam lično mislim, ali je kazala jednu stvar koja je za mene bila nova, a koja će, na žalost proći kao da je i nije rekla, u tom "moru koski" koje nam se svaki dan bacaju kako bi pobegli od mišljenja, od suštine stvari. Pričala je o odnosu centralne vlasti i politike koju vodi vlada prema Sandžaku, o odnosima S. Ugljanina sa DSS-om i o nacionalnim i konfesionalnim odnosima u Srbiji. Pomenula je i jednu pikanteriju, prepričavajući slučaj njenoga brata od strica a pikanterija se tiče njegovog imena i veroispovesti.
Naime, njen brat od strica bio je student na univerzitetu gde je bio profesor sadačnji ministar prosvete ( Zoran Lončar). Nije Aida spomenula njegovo ime ali je sasvim jasno rekla "ministar prosvete". U momentu kad je otvorio indeks studenta ( Aidinog brata od strica) i video kako se zove, profesor je hladno upitao - "Kolega, šta vi ovde tražite"...
Znam Aidu i znam da se nikada sa ovim stvarima ne bi igrala i bez rezerve verujem u to što je kazala.
Ovaj postupak rečenoga profesora bio bi dovoljan bilo gde na svetu da se on ne bavi nikada nikakvim javnim poslom a ne da negde bude ministar. No ovde to, na žalost, samo će manji deo javnosti registrovati. Taj profesor, njegova stranka i vlada u kojoj je mirno će nastaviti svoj posao, one koji im eventualno na konto tog događaja šta prigovore nazvati ekstremistima, te pričati kako su oni baš najzaslužniji što pravimo nekakve "pomake" i imamo sve veći broj dece na časovima veronauke.