Imala sam pre nekoliko godina jednu radnjicu u Torontu, na glavnoj ulici. Dovoljno je vremena proslo da mogu da posetim te uspomene kao sto bih putovala na bilo koje lepo mesto - u Italiju, recimo. Bila je to jedna vrlo lepa radnjica, i posebna, po svedocenju ljudi koji su u nju svracali. Desila se uprkos mnogim razlozima, a narocito uprkos razumu, i danas mi izgleda neverovatno da sam tako sta stvarno i pomislila a kamoli izvela, ali ona je bila prosto odraz zarke zelje da se izdignem iznad pro & con lista i uradim nemoguce. Cini mi se da je to pravi pridev za nju: ona je po svim merilima prosto bila neizvodiva - nemoguca - a desila se.
Cinjenica je da je to bio jedan poveci promasaj, ali sjajna je osobina uspomena da sacuvaju lepe slike kao razglednice, i ovu vredi posetiti.
Inspirisane Mediteranom, boje zidova su bile duboko narandzasta i neodoljivo topla zuta, na stucco teksturi. Verujem da je bilo nemoguce uci unutra i ne osetiti toplinu tog prostora. Police od drveta i gvozdja, izlozbeni orman koji nije bio pravi tajlandski antikvitet ali je to vesto imitirao, izlog je bio veliki i lepo uredjen, i... - u toj radnji nije bilo puno namestaja, ni puno robe. Slusao se dzez, i kad nije bilo posla - a vecinom nije - ja sam pisala poeziju. Da podignem sebi duh, i zato sto mi je u sustini tamo bilo lepo. Postojali su oni redovni bolovi oko placanja racuna, i zasto ljudi ne ulaze, ali ako bi se to zanemarilo, meni je u toj radnji bilo sasvim dobro. Bio je to jedan starinski osecaj pripadanja gradu, glavnoj ulici, esnafu, cemu god, i ja sam sa time bila zadovoljna.
Ljudi koji su ulazili u radnjicu su bili raznorodni (jednom me je pokrala jedna zena, a jedna me je ozbiljno prepala svojim urokljivim ocima), i svima se dopala, ali neki su u nju ulazili kao da izlaze iz gradske vreve i stupaju u svetiliste. Topli zidovi, meka muzika i fine arome su bile za to zaduzene. Ja sam, pretpostavljam, bila neophodni dodatak, i nisam smetala. Malo price o svemu, ponekad i malo posla, pa skoro nakon otvaranja Steve koji mi je prao izlog svake nedelje i njegovi topli pogledi i jos topliji pozdravi ‘hey, my love', Bruce, UPS delivery man i njegov neodoljiv sarm... dan po dan, nedelja za nedeljom, i sve je u vezi te radnjice poprimilo osobine rituala. Put kojim sam dolazila ujutro kroz sporedne ulice u kraju, okruzena bastama i drvecem sa njhovim razlicitim sezonama, otkljucavanje staromodne kvake koju je John ulastio do finog sjaja, svetla, muzika, obaveze ili samo gledanje kroz izlog, ciscenje snega lopatom zimi i svet koji prolazi uz i niz ulicu. Iskreno receno, meni nije mnogo smetalo sto ljudi ne ulaze.
Od samog njenog zaceca, radnjica nije bila samo moj projekat. Niti sam ja mogla da platim sve te ljude da urade sve sto je trebalo uraditi, niti bih se usudila da trazim usluge oko onoga sto su sami ponudili, i ucinili - ne verujem da cu ikada zahvaliti kako treba i jednom od njih, ali Rick, John, Brian, Renée, i jos neki kojima sada i ne pamtim imena a dosli su sa njima, su kacili slike (Brianove fotografije), kupovali pa namestali platna, africki cup i stolice, stampali plakat, pozivnice, i sve doveli u red pred otvaranje radeci do kasno u noc, i... - mislim da su oni prosto znali da je sve bila jedna ludost, i hteli su da budu jedan mali, neobavezujuci deo nje. I tako ostaje za sva vremena da sam im beskrajno duzna, a njima je pricinilo zadovoljstvo.
Reza je dolazio redovno, prakticno svake subote. Sedeo bi satima i gledao me dok radim. Pricali smo ili nismo, nekad bi sedeli kraj izloga, ja sam gledala napolje, on je gledao u mene, i prolazilo bi popodne. Neobicna je ta potreba usamljenih muskaraca da posmatraju zenu kako sedi, radi svakodnevne poslove, prica, pije caj, i pronadju u njenim pokretima i glasu i erotiku i mir istovremeno. On bi po navici predlozio da spavamo zajedno, ja bih samo odmahnula glavom, i nastavili bi dalje sa pricom tamo gde se zavrsila prethodna misao. Reza mi je rekao verovatno najlepse reci koje sam ikada cula od jednog muskarca. Mora da je to bilo zato sto mu je bilo dobro u tom zuto-narandzastom prostoru. Kad god je usao, sirok osmeh bi mu se razlio po licu, i disao bi bolje. Imao je sigurnost, i dovoljnu dozu senzualnosti da opravda sebi svoj dolazak svake nedelje, dok sam ja pazljivo slusala njegove price, o detinjstvu, poslu, majci, sestri, casovima gitare. I ja sam njemu pricala, ali ne previse. Nisam volela svoje price o svakodnevici.
Jednom je Tijana dosla u posetu. Bila je subota i moje dete je otac doveo u radnju, Tijana se vratila iz obilaska jednog finog kraja, i ostalo nam je jos par sati do zatvaranja i planova za vece. Bilo je tako lepo sa njihovim veselim licima u blizini. Pustila sam muziku za ples - funk selection, disc 1. Njih dve su odmah skocile, i nastavile da skacu i vrte se, ciche, dugacke kose su se vijorile, ruke podizale gore, spustale dole, hvatale jedna drugu ili se pruzale ka meni, tik uz izlog, u subotu popodne, i ja bih im se rado pridruzila ali nisam mogla da se pomerim od miline, opijena tom radoscu uramljenom narandzasto-zutim, i secam se jasno, shvatila sam tada - zbog ovoga je sve vredelo.