od Čukaričke padine do centra...
U LIFTU
Imamo komšiju koji puši u liftu. Stalno. Nije mi jasno. Možda mu žena ne dozvoljava da puši u stanu? Ili nalazi neko neobično zadovoljstvo u tome. Pri tom, ako je neko sa njim u liftu, ne puši, samo drži upaljenu cigaretu. Tako već godinama. Danas sam baš imala želju da mu kažem da je kreten. I da sam pušila više od decenije (uh, kako to duuugo zvuči) a da mi nikad tako nešto nije palo na pamet. I da znam x ljudi koji su pušači ili bivši pušači i da niko od njih tako nešto ne bi uradio. Ipak sam oćutala. Umesto toga sam pomislila da i tako ne bi trebalo da idem liftom.To je samo dva sprata. U stvari tri.. Visoko prizemlje..
NAPOLJU
Ko nije prošao, možda ne zna. Gradi se most! ONAJ! Žirafa! Postavili stubove, sa naše čukaričke strane. Tih dana je bilo baš puno radnika i novinara i Đilasa i građevinskih mašina i materijala... Sad ih nešto nema. Uopšte. Ovim tempom most će biti gotov.. Ček, kako beše.. Ako 50 majstora pravi most 4 dana po 10 sati, za koliko dana će ga napraviti 0 majstora za 0 radnih sati?
U AUTOBUSU
Ispred mene na naslonu sedišta zalepljena je nalepnica, verovatno, Obraza ili 1389. ili tako već nekih branilaca svetle tradicije od nas, Srba nedostojnih da se tim imenom nazovemo, itd :
ћирилица
Чувајмо најСРПСКИје што имамо.
I sad ja dokona, pa se mislim. Ko je njima rekao da je ćirilica neka differentia specifica srpskog i srpstva? Nit je to najstarije pismo kojim su se Srbi koristili, niti je jedino kojim se srpski može pisati, niti se samo srpski piše ovim pismom. Ko je njima sugerisao da upotrebe oblik najsrpskiji? Prisvojni pridevi se ne gradiraju.. ili možda može biti beogradskija, mojija, ... dopuniti po želji..
NA ZELENOM VENCU
Dečak od desetak godina povraća. Stoji sam. Savio se i povraća. Tu gde se zatekao. Krenula sam ka njemu. Da ga pitam. Da li je sam? Da nekog pozovem? Da ga odvedem u hlad da sedne? Vodu? U to, sa susednog kioska stiže Majka. Povišenim tonom: -Pa tebi nije dobro? Nije trebalo onda da polaziš! Vidi na šta ličiš! Evo ti maramica! I hiljaditi put pomislim da decu često dobiju oni koji ih baš ne zaslužuju.
ISPRED ULAZA
Zgrada se sad zaključava. Dok nije, nalazili smo na stepeništu korišćene kašike i špriceve. Što me uvek odvodilo u razmišljanje o nekim ljudskim bićima čija se sreća, zdravlje, ljudskost i dostojanstvo raspadala na starinskom tapaciranom stepeništu zgrade na uglu dve beogradske male ulice. Sad mislim samo o tome kako je grozno što me sunce peče po leđima dok pokušavam da u bravu ubacim pravi ključ. Svakog dana, iznova, prvo ne mogu da nađem ključeve u torbi, a onda pokušam da otključam ključem svoje zgrade. A nisu ni slični. Jedan ima trapezast gornji deo, a drugi okrugao.
LIFT
I ovde ima jedan frik koji puši u liftu. Žena. Danas sam je omašila. Bilo bi mnogo. A moram liftom. Pet spratova je ipak pet.