Naslov se odnosi na političku stvarnost, ne na stvarne +40 i kusur teperature, a ono "vruće" je sada već konstanta od proleća 2007, bez obzira na godišnje doba.
S obzirom na moju lenjost multipliciranu gorepomenutim temperaturama gradivo se nagomilalo, o kompleksnosti istog da ne govorim, tako da će ovo biti serija od tri dela. Posle ovog, koji će vam (možda) malo približiti istragu i suđenje nečemu što je najlakše definisati kao para-državni kartel zvani Ergenekon, sledi deo čiji podnaslov bi bio ono Marksovo – Vojno pravosuđe je za pravdu isto što je vojna muzika za muziku, naravno, radi se o Gruču, ne Karlu. Treći o vladinoj inicijativi (tzv. Kurdska inicijativa) za mir sa Kurdima, trenutno tema koja je u stanju belog usijanja.
Ergenekon
Najkraća rekapitulacija bi otprilike izgledala ovako: Juna 2007. u jednoj kući u Istanbulu (blizu mog kraja) je pronađena stanovita količina ručnih bombi, eksploziva i slične galanterije. Početkom 2008. se dešavaju prva high-profile hapšenja i javnost se obaveštava o postojanju (terorističke) mreže zvane Ergenekon, koja je planirala rušenje demokratskog poretka stvaranjem atmosfere za vojni puč. U veoma šarenom društvu uhapšenih u nekoliko sukcesivnih talasa hapšenja ističu se žandarmerijski general u penziji Veli Kučuk, Dou Perinček, predsednik radničke partije i Kemal Alemdarolu, bivši rektor Istanbulskog univerziteta (poznat po izjavama tipa, "Trebalo bi da napadnemo Grčku, jes' izgubili bi 100-150 hiljada mladih života, ali Atina bi bila naša!"). Osim pomenutih bilo je tu advokata, novinara, poznatih (organizovanih) kriminalaca, bizmismena i biznismena. Zajednički imenitelj svima njima je notorni nacionalizam (Alemdaroluova izjava u tim krugovima uopše ne zvuči radikalno).
Suđenje optuženima [komada 86, od toga 27 (još uvek) u pritvoru] po prvoj optužnici je počelo 21. oktobra 2008.
Suđenje po drugoj optužnici (54 optužena – najvažniji optuženi su generali u penziji Šener Erujgur i Hursit Tolon) počinje u četvrtak 6. avgusta (2009.)
Treća optužnica je završena i odluka Trinaestog visokog kriminalističkog suda Istanbula o pokretanju procesa se očekuje u sredu, 5. avgusta (2009.)
Bez razlike u domaćoj i stranoj štampi suđenju se dodaje atribut "stoleća".
Tekuća istraga, tekuće suđenje, druga optužnica, treća u pripremi, događaji u vezi sa svim navedenim – sve je to jaaako kompleksno gradivo da bi se dalo sažvakati u nekom iole čitljivom obliku ovako sporadičnog pokrivanja, pa neću to ni pokušati. Jedino što mogu je da dam neke detalje koji možda mogu da bace nešto malo svetla na taj ogroman još nedovršen i teško saglediv mozaik.
Jedno svakako treba imati na umu, a to je da ne treba olako nasedati na pojednostavljenja kojima strani mediji pribegavaju kada izveštavaju o Ergenekonu. Baš kao što to piše u ovom članku stranim novinarima nije samo teško da se, recimo, izbore sa 2500 strana prve optužnice (druga je znatno konciznija, ima "samo" 1500), nego im je naprosto nemoguće da u ograničen prostor novinskog članka ili TV reportaže smeste sve detalje i događaje koji su povezani sa ovom istragom i suđenjem. Povrh toga, ako se ne prenose sve breaking news ili se one svedu na minimum minimuma posledica je da se gubi kontekst, tako da čak i kada izveštaju ili analizi ne možemo zameriti fakografsku netačnost stranom čitaocu će malo toga biti jasno.
Na primer do sada je pronađeno sakrivenog oružja povezanog sa ovim para-državnim kartelom ne znaaaa se, u svakom slučaju dovoljno da se napravi dosta haosa u zemlji. Malo, malo pa se negde iskopa ili izroni neka količina. Dok je pronalaženje svakog skrovišta ovde breaking news u inostranstvu nije, pa onda i nije čudo da spin majstori mogu da spinuju kako je sve to isključivo "politički" i kako su optuženi i/ili osumnjičeni cica Mace, koje su zapravo držale debatni klub, a ne radili o glavi državnom poretku i demokratski izabranoj vladi.
Najsmehotresnija epizoda u vezi oružja je svakako potpukovnik Mustafa Donmez (Dönmez) u čijoj avliji i kući je pronađen omanji arsenal, a koji je na vojnom sudu izjavio "da nikad u životu nije dotakao oružje" – da, baš tako, ne to konkretno pronađeno u bašči mu, nego uopće! Ups! Pa kako si dogurao do potpukovnika sokole? Praveći ikebane i druge cvetne aranžmane? To ga sud nije pitao, to se pitala turska javnost, potpuno iznenađena prosvetljujućim saznanjem da u redovima turske vojske ima i takovih peacenik-a (mrava ne bi zgazili).
Drugo veoma opasno pojednostavljenje dolazi od etiketiranja vlade kao "vlade sa korenom u islamizmu" i optuženih/osumnjičenih kao "sekularista". Međutim, to je posledica plitkog (ne)razumevanja i isto takvog izveštavanja o "sekularističkom" putujućem cirkusu proleća 2007, koji je, kako je danas jasno ko dan, bio u službi para-državnog kartela Ergenekon. Ta podela je totalni bs (bullshit) i toga su ovde svi svesni, a naročito oni koji valjaju tu propagandu. [Naime, te demostracije onomad su imale smisla koliko i kad bi se sutra pred parlamentom Srbije pojavilo par urlajućih hiljada sa transparentima "nećemo šariju" – kao što sam to mnogo puta napisao – branjeno je nešto (sekularizam) što nije napadnuto, a kad se bolje pogleda ni ne postoji.] Zapravo to pojednostavljenje ide direktno iz propagandnog krila Ergenekona koji neumorno valja to "radikalni islam ante portas", a i čini sve da to tako i izgleda.
Kako kaže u prvolinkovanom članku - novinar koji nije svestan turske stvarnosti rezonuje po predrasudi da ako je hrišćanin ubijen u Turskoj to mora da je učinio islamski fanatik. Isto tako strana štampa nepotpuno upoznata sa turskom stvarnošću je veoma pod uticajem propagande koja kaže, "islamisti uništavaju sekulariste" i daleko je od toga da vidi stvarni Ergenekon, primetio je Gormuš.
Digresija» Alper Gormuš (Görmüş) je bio glavni urednik nedeljnika Nokta, koji je prvi provalio planove za puč, došavši u posed i štampajući tokom (vrućeg) proleća 2007. delove iz Darbe Günlükleri iliti pučističkog dnevnika (sada penzionisanog) admirala Ozdena Orneka (Özden Örnek), u vreme pisanja dnevnika komandanta turske mornarice. Iz dnevničkih beležaka se vidi da je Ornek 2004. sa još četiri generala pravio planove za vojni puč (imali su poetične nazive – Mesečeva svetlost i Plavuša). Javni tužilac je tada pokrenuo istragu, ali ne o planiranju puča, nego, po sistemu "ubij glasnika", protiv Alpera Gormuša. Par nedelja posle policijskog upada u prostorije magazina vlasnik je odlučio da prestane sa izdavanjem istog (khm, khm, mudra odluka, samo tri meseca ranije Hrant Dink je ubijen). Autentičnost dnevnika, pored početnog negiranja, nikad nije ozbiljno dovedena u pitanje, pa su dnevnici ušli u drugu (ovogodišnju) optužnicu. Danas Alper Gormuš piše za dnevnik Taraf, koji je takođe muckracker kad su vojne rabote u pitanju, o čemu sam pisao ovde. «kraj digresije
Sećate li se ubistva sudije u sudnici pre tri godine u Ankari? Sve je tada ukazivalo da je to, eto, fundamentalni islamista uzeo da svojeručno napadne "sekularni" poredak. Elem, proletos, a na osnovu svedočenja osumnjičenih u tom slučaju, sud je doneo odluku da taj slučaj priključi slučaju Ergenekon, jer sve ukazuje da je para-državni kartel imao pipke i u tome. Prema izjavi osumnjičenog za saučešće Osmana Jildirima, Alpaslan Aslan (ubica sudije) je dobio pištolj od gen. Velija Kučuka, kao i obećanje novčane naknade. Logično bi bilo i očekuje se da se slučaj ubistva Hranta Dinka takođe priključi Ergenekon istrazi, a isto tako bi bilo logično za mnoga druga, na primer masakr hrišćanskih misionara u Malatji – Zekerija Oz (Zekeriya Öz) glavni istražni sudija slučaja Ergenekon, radi na povezivanju tog slučaja.
Dakle, kako to često biva stvari nisu onakve kako izgledaju.
Prema Ergenekon optužnici lideri organizacije su koristili terorističke organizacije Turske svih boja, svetonazora, ideologija u cilju kreiranja haosa u zemlji, koji bi kako su se nadali olakšao realizaciju njihovog krajnjeg cilja - iniciranje vojne intervencije.
Dokazi ukazuju da je grupa imala veze sa terorističkom Radničkom partijom Kurdistana (PKK), ekstremno levom Revolutionary People's Liberation Party/Front (DHKP/C), fundamentalističkom organizacijom Hezbolah, ultranacionalističkom Turkish Revenge Brigade (TİT), Turskom radničkom i seljačkom oslobodilačkom armijom (TİKKO), Marksističko-Lenjinističkom komunističkom partijom i organizacijom Hizb ut-Tahrir.
Spisak citiran iz ovog članka je najverovatnije daleko od toga da bude potpun i otud nervoza nekih mejnstrim opozicionih političara i žestok otpor prema istrazi. Naime, stvar koju malo ko dovodi u pitanje je da je jezgro Ergenekona zapravo turski Gladio, odnosno ostatak istog, jer se za razliku od drugih (doduše, ne svih) NATO zemalja jednostavno ne zna šta se sa tom strukturom desilo u Turskoj od devedesetih, kad je skandal u Evropi pukao, do danas, a poznato je da su neke partije imale paravojna krila u okviru kontra-gerile (kako se turski Gladio zvao). Osim toga šarenolikost tog društva lako podgreva nevericu da uopšte može postojati "kišobran" pod koji sve to može da stane. No, ne treba podcenjivati sposobnosti ljudi koji su vodili deo NATO network-a koji je decenijama bio najbolje čuvana tajna i u mnogo transparentnijim društvima od ovog.
U svakom slučaju dobar deo društva polaže nade u ovu istragu i suđenje da će rasvetliti neka ako ne sva od 8000 (osam hiljada) nerešenih političkih ubistava i duplo toliko extrajudicial executions i nestanaka (na jugosistoku zemlje) od 1980-tih do danas. Drugi, manji deo uključujući naravno i optužene, negira postojanje Ergenekon mreže.
Optuženi i njihovi advokati čine sve od prvog dana da od suđenja naprave cirkus. Prvo su tražili da se (podsećam, 2500 strana) optužnica ne čita u celosti nego da se pročita summary. Onda su se predomislili, pa kad se krenulo sa čitanjem (trajalo je, ako se dobro sećam, oko dve nedelje) su se žalili da im je dosadno. Na početku suđenja 45-orica su bila u pritvoru, sada ih je 27. Većina je puštena na osnovu zdravstvenih razloga, što je takođe svojevrsni cirkus. Jedan kolumnista se svojevremeno "zabrinuo" za generalno zdravstveno stanje armijskih i žandarmerijskih oficira, kad su ovi među optuženima svi do jednog bolesni. Doduše, vlasti su napravile giga-mega brljotinu kada optuženog Kudusija Okira (Kuddusi Okkır) nisu pustili blagovremeno na lečenje. Čovek je imao metastaze, te je njegova smrt u bolnici četiri dana posle puštanja iz pritvora mrlja, zbog koje sada i u slučajevima kada lekari ne mogu da nađu ni traga od boljke im neki optuženici provode više po bolnicama nego u pritvoru.
***
Naravno, kad stvari imaju toliko slojeva nije ih samo teško pojmiti, nego predstavlja stanoviti napor ispratiti sve to. S obzirom da je Ergenekon projekat koji, kako izgleda, u sebi između ostalog sadrži sveobuhvatni socijalni inženjering, a na raspolaganju mu je sasvim solidna infrastruktura (čitave medijske kuće, front partije i organizacije), koja radi 24/7 na diskreditaciji istrage i suđenja, nije za čuđenje da stav prema istom ljudi zauzimaju prema političkim preferencijama, odnosu prema "teorijama zavere", verovanju/neverovanju pojedinim ličnostima i sličnim parametrima. Dakle, stvarima koje sa dokazima, suđenjem ili potragom za istinom nemaju nikakve veze. To svakako nije turski specijalitet (ili da kažem nismo jedini kod kojih se to dešava? Eto dešava se i ovde). No, to je uvek tako kada iza kriminalnog (ne)dela postoji politička pozadina. Sudeći po merenju javnog mnjenja više od duplo (62%) ljudi u Turskoj veruje u postojanje Ergenekona (27% ne veruje) i većina (43%) veruje da je to politički, a ne pravosudni slučaj (34% misli da je pravosudni, 13% da je i-i). Ubistvo premijera ili vojni puč nisu samo kriminalna (ne)dela, nego kriminalna (ne)dela sa političkom pozadinom. Izlaz iz te nejednačine, moje je mišljenje, držati se zakona ko pijan plota. Drago mi je da se to poklapa sa odnosom EU prema Ergenekonu.
*******************
Beleške na margini
Čovek se (prirodno) obraduje kada naiđe na potvrdu nekih svojih ocena i procena. Najzad sam dočekao da neko u Turskoj napiše ono što ja pišem/govorim već godinama. Još draže mi je da to dolazi iz pera poznatog advokata (specijalnost ljudska prava) Orhana Kemala Džengiza (Cengiz). Evo linak i prevoda meni sasvim jasnih (stating the obvious) konstatacija iz članka Transseksualcima i konzervativcima ulaz zabranjen:
...Pristalice te "modernosti" su homofobični, ksenofobični, EUfobični, islamofobični, ne-muslimanofobični i kurdofobični. Oni su zilotski nacionalisti i veruju da ceo svet kuje zavere protiv njih. [Zvuči poznato uz blage izmene? Prosto mi dođe da uskliknem 'nacionalisti svih zemaja, ujedinite se!']
Morate da idete iza izgleda da otkrijete fašiste među ovim ljudima liberalnog izgleda. Što se tiče načina života oni su zaista liberalni: možete videti devojčinog mladića kako dolazi u posetu njenoj kući, a otac blagonaklono gleda na njihov flert. Njegova žena nosi super-mini suknju i njemu je to u redu. On sa uživanjem pije svoj džin ili raki na terasi. Sve izgleda veoma opušteno dok ne započnete razgovor o ozbiljnim pitanjima. Samo pitajte o Kurdima i čućete ovog "modernog čoveka" da kaže, "Treba nam konačna konfrotacija sa Kurdima, dosta je bilo, treba jasno pokazati ko je vlasnik ove zemlje." U stvari on nudi genocid. (Pa, genocid jeste moderan fenomen, zar ne?) Taj isti čovek je ultra sekularan, ali i najveći neprijatelj nemuslimana. Iznenađujuće?
...
Ova neobičnost čini izuzetnu teškoću za strance da razumeju Tursku. Modernost se za većinu Zapadnjaka ogleda u demokratskim vrednostima. Međutim, u Turskoj su stvari drugačije. Naše moderne elite nemaju toleranciju prema različitostima. Kako je moj prijatelj Mustafa Akjol, koji piše kolumnu u drugim novinama, konstatovao, naše moderne elite preferiraju mekšu verziju aparthejda prema kome bi oni bili superiorniji prema ostatku društva.
... Ova zemlje je nekada bila multi-etnička, multi-konfesionalna, heterogena imperija. Stvorili smo od te imperije republiku, koja negira sve razlike i teži da stvori homogeno društvo. Ova republika je stvorila takozvanog "modernog građanina," koji je ekstremno netolerantan prema razlikama.
Taj moderni Turčin danas simpatiše sa Ergenekon bandom, podržava starateljstvo vojske nad društvom i apsolutno ne veruje u demokratiju. Jednako je alergičan na žene sa maramama i ne-muslimane.
***
U trećem delu Turske za početnike lamentiram nad pitanjem koliko je Ergenekon duboko penetrirao u društvo i koliko "pešadije" ima taj network. Nisam to pisao džabe. Naime, smrzli smo se (Fu i ja) kada smo ukapirali da smo onomad samu reč Ergenekon čuli nekih osam-devet meseci pre nego što će prvi put biti obnarodovana u medijima. U proleće 2007. potpuno nebitan lik, mladi komšija štobisereklo nacoš, dok smo žvakali temu upravo najavljenih vanrednih izbora (za avgust 2007.) tip nam je onako usput pomenuo da postoji organizacija, reče Ergenekon, koja će jednom za svagda završiti sa premijerom Erdoanom & comp. Erdoan & comp. su na tim izborima dobili 47% glasova. Ostalo je (sveža) istorija. Pomalo scary...
Inače, reče Ergenekon je ime mitske doline - prapostojbine Turaka iz koje su krenuli na zapad (put iz doline im je pokazao vuk).