Šta je bilo posledica toga svi se sećamo. Nasuprot ne samo svakoj normalnosti i logici, već i čitavom nizu zakona i propisa, te srede (radni dan) ništa živo nije radilo, od državnih ustanova, banaka, pošta, sudova, pa do supermarketa. Hrabriji su radili bauljajući u mraku, poneki bi gledali i televiziju, mada je i za to bila potrebna prilična hrabrost, s obzirom da je ogroman broj naših sugrađana bio ubeđen da je i posmatranje pomračenja na televiziji smrtna opasnost (to je bilo jedno od najčešćih pitanja na prilično usijanim telefonima astronomskih društava). JAT je tog dana otkazao sve letove u periodu od 8:30 do 14h, sad da li zbog straha pilota ili potencijalnih putnika, nije saopšteno. U Novom Sadu su neki entuzijasti stavili teleskop posred kolovoza Bulevara Mihajla Pupina, inače jedne od najprometnijih gradskih saobraćajnica - i ništa se nije desilo, jer saobraćaja jednostavno nije bilo. U Beogradu je na linijama 19, 21, 29, 22 funkcionisao jedan jedini trolejbus koji je stajao bez obzira na stanice, i čiji se vozač hvalisao svim putnicima da je jedino on dovoljno hrabar da radi! Doći do Kalemegdana, gde su se na platou kod Narodne opservatorije okupili hrabriji, mahom mlađi sugrađani da posmatraju ono delimično pomračenje vidljivo iz Beograda, bila je prava avantura, mada je za bicikl bilo gotovo idealno. Čak i na jugu, gde je delimično pomračenje bilo veoma malo, recimo u Nišu, ulice su bile prazne, kafići zatvoreni. Sve potpuno suprotno od reakcija čitavog ostatka Evrope, procene kažu da je samo u Budimpešti pomračenje na ulicama posmatralo preko milion ljudi, a biznis iznajmljivanja stolica za sedenje na trgovima je nekim preduzetnim komšijama doneo tog dana značajnu zaradu.
Sve ovo je već postalo predmet istraživanja interdisciplinarnih studija na granici sociologije, teorije medija i istorije nauke - na konferenciji iz istorije nauke pre par godina, naš najbolji istoričar nauke, predavač na univerzitetu u Mančesteru, prof. Vladimir Janković, održao je sjajno predavanje na ovu temu, praćeno izvrsnim ilustracijama i video-klipovima sa tadašnjih televizija. I nekoliko drugih svetskih sociologa bavi se profesionalno ovim „incidentom". Da u pitanju nije bilo ništa drugo do najmračniji vid medijske manipulacije svedoči i poslednje totalno pomračenje Sunca, 22. jula 2009. godine posmatrano u Aziji, gde su bukvalno stotine miliona ljudi bili svedoci ove divne pojave. U istočnoj Kini, Koreji i Japanu, dakle, sredinama sa najvećom produktivnošću rada na svetu, u brojnim preduzećima je eksplicitno data pauza zaposlenima da bi posmatrali pomračenje. Na mnogim mestima posmatranje je imalo potpuno karnevalski karakter, uključujući Indiju i Bangladeš (što treba nešto da kaže u nas pomodnim ekonomskim deterministima koji će svaku glupost objasniti „teškom ekonomskom situacijom"). Jedini izuzetak od uživanja bez ikakvog straha u ovom astronomskom fenomenu bila je - pronicljiviji će pogoditi - Burma, koju je tamošnja vojna hunta prekrstila u Uniju Mijanmara. Hunta koja je pre godinu dana ignorisala istinsku opasnost od ciklona Nargis koji je odneo stotine hiljada života i koja često otvoreno podržava sujeverje svake vrste (pa tako, recimo, sakuplja bele slonove, pošto po budističkoj legendi posedovanje belog slona znači duhovnu vlast i spasenje), jednostavno je ignorisala i pomračenje - čak se ni ona nije spuštala na nivo svesnog zastrašivanja građanstva kao što je to učinila Miloševićeva hunta, koja je samu sebe krstila "vladom narodnog jedinstva".
Dakle, šta da učinimo da se takva blamaža više nikada ne ponovi? Odgovor je trivijalno jednostavan, ali iz nekog razloga još nije zaživeo u krugovima naših političkih i medijskih elita: razvijati naučnu pismenost. Naučna pismenost (uz umerenu količinu logike) je ono što omogućava da razdvojimo intelektualno žito od kukolja, logiku i racionalnost od sujeverja i manipulativne laži. Idiotizama koji proističu iz naučne nepismenosti ima svuda i u mnoštvu pojavnih oblika: setimo se samo straha od akceleratora u CERN-u, raširenosti pseudomedicinskih "teorija", nedavno aktuelizovanog tužnog uvida da veliki broj ljudi osporava možda i najveći trijumf čovečanstva u čitavoj našoj istoriji - sletanje ljudi na Mesec, kreacionizma "mlade Zemlje", isl. itd. Protiv toga se može boriti jedino dugotrajnim i sistematskim naučnim opismenjavanjem koje se, naravno, sprovodi na svim nivoima. U našim uslovima to je posebno odgovoran zadatak, s obzirom da se već veoma dugo vrednosti srpskog društva grade ne samo nezavisno od, već najčešće i direktno u suprotstavljanju tekovinama nauke, racionalizma i prosvetiteljstva. Pitanje da li nam se masovna histerija iz avgusta 1999. godine može ponoviti tako je sasvim aktuelno i danas.
Ako riba smrdi od glave, onda je situacija tek dodatno zabrinjavajuća. Naravno, umesto da se bori protiv naučne - i svake druge, nepotrebno naglasiti - nepismenosti, Ministarstvo prosvete se bori protiv finansiranja Istraživačke stanice Petnica, kao i za sprečavanje slobodne konkurencije na tržištu udžbenika (još jedno obećanje-ludom-radovanje od 2000. godine). Ministarstvo nauke se, sa svoje strane, brine kako da fenomene kao što su Univerzijada i godinama okasneli beli šenger predstavi što "naučnije", te kako da originalno izvši 32635.-u promenu kriterijuma vrednovanja rezultata domaćih istraživačkih projekata, da slučajno nijedan esnafski lobi, ma kako bio neproduktivan, ne bi propustio svojih vorholovskih 15 min. u najvišoj kategoriji. Sve su to velike i teške bitke... Jedino što je pomalo nezgodno jeste da se bitka protiv naučne nepismenosti vodi sa takvim elanom da su mali izgledi da nam se pomračenje uma ne ponovi prilikom naredne potpune solarne eklipse, vidljive iz naših krajeva 3. septembra 2081. godine.