Pre otprilike 15 godina prvi put sam išla na Krf sa društvom. Moj drug Dragan, koji mi je i danas ostao nešto izmedju rodjaka i najboljeg prijatelja, napravio je jedan na izgled običan gest koji mi se duboko urezao u pamćenje. Naime, tražili smo torbu za neke fotoaparate i ljubazna prodavačica nam je posvetila oko 30 minuta. Ostalo je da Dragan proveri sa svojim bratom da li dimenzije i oblik odgovaraju i da kupimo. Na žalost dimenzije nisu odgovarale. Sutra ujutro, Dragan se spremio i krenuli smo u grad Krf da se zahvalimo prodavačici i da kažemo da torbu nećemo kupiti. Putovali smo oko sat vremena do grada da kažemo da nećemo da kupimo torbu, sećam se da je Dragan kupio neko pakovanje sladoleda da se zahvali na ljubazosti. Ja sam se iznenadila jer mi na pamet nije palo da ćemo se vozikati oko dva sata da jednostavno kažemo da nešto nećemo da kupimo. I zaposleni su se iznenadili. Posle su nas ponudili limunadom i sedeli smo sa njima oko 10 minuta.
Par godina posle toga i sama sam počela da radim u uslužnoj deltanosti, tačnije u hotelu. Moji klijenti su uglavnom bile firme koje su organizovale bankete, kongrese i seminare u hotelu i smeštali svoje strane goste. Ja sam se starala da se opet vrate u naš hotel. Neki su mi i danas prijatelji. Jednog dana na adresu mog generalnog direktora stiglo je pismo od jedne banke koja se zahvaljuje na saradnji, obećava vernost i želi posebno meni da se zahvali na trudu, brizi i posvećenosti prema njihovoj kompaniji. Dobila sam povećanje plate od 10% i poklon od hotelskog lanca, provela sam nekoliko besplatnih dana u Budimpešti.
Od tada do danas mene ne mrzi da se zahvalim svakome ko radi svoj posao dobro. Ne mrzi me ni da pišem onima koji svoj posao samo otaljavaju. Ja sam vam od onih koji zovu da se zahvale svakome ko mi je učinio bilo kakvo zadovoljsto, možda samo telefonom ili sms-om, ali nema ni jednog meni prijatnog trenutka koji nisam pohvalila. Ljudi vole pohvala kao i poklone a ja uživam da ih dajem.
U neposrednoj blizini moje kuće u Minhenu nalazi se trening centar jednog lanca brze hrane. Od kada su uveli kafu za poneti i kolače, mnogi češće dolazim. Bar dva puta nedeljeno. Uglavnom znam zaposlene pa mi je prijatnije. Pre par nedelja u restoranu se pojavila jedna veoma bučna ali simpatična žena, Amerikanka. Koliko sam uspela da čujem ona radi neku superviziju restorana, zavlači se iza, intervjuiše ljude, objašnjava neke nove tehnike. Dva tri puta smo stajali veooma blizu. Juče je Nina htela da idemo obavezno da kupimo neki paketić za decu jer dele lutke "poli" uz hranu. Iza mene je stajala gospodja Amerikanka. Lepo mi je prišla i pitala me je da li sam zadovoljna uslugom u restoranu. " Primetila sam vas nekoliko puta da dolazite, vidim dovodite i decu, kakvi su vaši utisci ?"
Odmah pohvalim personal, kažem da su se ubrzali na kafama, da su mnogo spretniji nego na početku, kažem da su im "poli" lutke pravi pogodak. Žao mi je jedino što prostor napolju nije malo veći ali pošto se tu ne može ništa uraditi, vrlo sam zadovoljna kažem.
Ljubazna žena zamoli da Nini daju još jednu igračkicu. U pola našeg kratkog razgovora, ja sam naručivala hranu za Ninu. Kada smo se već pozdravljale, porudžbina je bila na tacni a ja sam uzimala kusur. Pošto je bila velika gužva a ja sam istovremeno razgovarala sa gospodjom, ne znam, žena na kasi je mislila da neću pogledati kusur. Bilo je puno sitnine ali je falio jedan evro.
Pogledala sam kusur, pogledala sam nju, gospodja mi je stajala iza ledja koja je očigledno neka faca u tom lancu. Mogla sam da napravim scenu, mogla sam da kažem da je zaboravila, mogla sam da je pogledam značajno da ne vidi žena iza mene i da odćutim, prvi put u životu.
I odćutala sam. Pogledala sam je a ona je znala da sam ja videla. Trepunula mi je da se zahvali i ja sam otišla.
Čoveče kako je samo imala hrabrosti da se kocka za jedan evro. Ne znam, nije mi jasno.Skupila je petllju da mi uzme evro - jer je mislila da to neću videti bez obzira na gužvu, na razgovor i dvoje dece koje sam juče vodlila u restoran. Ali neću pisati ovoga puta...samo vama.