''Iza svake kuće, svakog grada, Beograda, ljudi spavaju, pardon sanjaju. Svaki put kad vidim kako prolaze, pitam se kud odlaze danima. Ulice su prepune k'o da nikog ne vode. Prolaze ljudi, stvari, godine i više ništa ne znače. Prolaze dok hodam i dok pitam se da li išta ostaje. U prvom času mislim ja, da, hrabra sam i znam...
I jednog jutra sam se setila da na neku tvoju reč sam čekala. U julu pada sneg i s'tobom hladno je.
Za vreme ispred nas moja slika nije dovoljna.
U cveću tiho je, zaboravljena majica, tvoj radio, leti proleće, pod hladnom vodom smejem se...
Hajde da...''