Danes je vse možno.
Reševanje zelo kompleksnih situacij zahteva inovativne svetovalce (Slovenačka reklama)
Vam je vroče? Čas je za dopust.
Leto bez vrućine, naravno, ne može. A po vrućini obično čitamo lagana štiva. A naročito je preporučljivo kloniti se ozbiljnih tema, kao što su, recimo, muško-ženski odnosi. Ili je baš tada zgodna prilika da se o toj temi (ponovo) malo popriča, kada su se, ako ništa drugo, muškarci i žene umnogome odevno razgolitili jedni pred drugima?
Ima li smisla potezatii po ko zna koji put večnu temu muško-ženskih odnosa? Ima. Smatram da se o odnosima muškaraca i žena može govoriti u svim situacijama, ozbiljnim i neozbiljnim, lakim i teškim, kada vremena imamo na pretek i kada ga nemamo. I nikada se priča neće ispričati do kraja. Zato se usudjujem da ovde dam jedno svoje vidjenje.
Zapravo, pisanje o muško-ženskim odnosima može biti filozofiranje ili zezanje. Ovo nije filozofiranje, pre je zezanje, ali sa pozitivnom konotacijom, jer ako u Srbiji postoji izraz «pozitivna nula», onda valjda postoji i - «pozitivno zezanje». Uostalom, zna se da u svakoj šali ima istine.Sećam se, kada sam bio mali učili su me (kao i većinu druge dece, naravno) da izmedju muškaraca i žena nema razlika, osim genetskih. Dečak i devojčica su u svemu isti i jednaki, osim u onoj maloj stvari izmedju nogu. I kasnije, naravno, muškarac i žena idu barabar u svemu; a kada (ipak) imaju različite pristupe u nekim situacijama ne zna se ko je u prednosti, jer se kaže da medju jednakima - pobednika nema.
Još se sećam da mi je u tom ranom dobu moja (nezaobilazna) vaspitačica često pričala bajkovite priče o francuskoj nacionalnoj heroini, Jovanci Orleanci, Devici iz Orleana (Jeanne d'Arc, 1412-1431), sa naglaskom na Jovankinu hrabrost i odvažnost, u čemu je, ne samo bila jednaka, već je i prevazilazila moge ratnike u jednom periodu Stogodišnjeg rata sa Englezima. Stoga su je pogani Englezi (to je bio izraz moje guvernante) - bili uhvatili i, pod optužbom da je izvršila masovni zločin ubijajući engleske vojnike u borbi i da je naredjivala zverstva, kao i da je lažni prorok, čarobnjak, veštica i jeretik - spalili na lomači. A mit o Jovanki Orleanki, "koju je Bog bio pozvao da spase francusku krunu", što je značilo francuski narod, je ostao, pa je i daleko prevazišao granice Francuske. Mnogi pisci, muzičari, slikari i drugi umetnici van Francuske obradjivali su Jovankin lik u svojim delima (Šekspir, Verdi, Čajkovski, Mark Tven, Bertolt Breht, Džordž Bernard Šo i ini). A Katolička crkva ju je proglasila svetiteljkom. Do dodam i to da danas, u svetu razvijene informatike, ima mnogo video igrica o njoj, najčešće pod Jovankinim poengleženim imenom (Saint Joan of Arc), jer je Jovanka Orleanka neiscrpna inspiracija.A potom sam čitao, u srpskim narodnim pesmama, o mudrim i ponosnim ženama, koje su bivale toliko hrabre da to deluje ponekad pomalo bezdušno (kada, recimo, majka ni jednu suzu ne prolije nad poginulim sinom-ratnikom). To baš nisam razumevao, ali sam prihvatao da je tako bilo. Da su žene hrabre koliko i muškarci.
U pubertetu sam počeo da uplovljujem u vode velike svetske književnosti, u kojima su muški i ženski likovi bivali najčešće podjednako upečatljivi. Činilo mi se da se knjiga u kojoj su ženski likovi bili bledi i slabi a muški snažni u ubedljivi - smatra lošom literaturom. Takvo moje ubedjenje pojačao je jedan veliki francuski romanopisac, koji je toliko cenio junakinju svog čuvenog dela (makoliko je ona prilično odstupala u ponečemu od onih koji su je okruživali) da je izgovorio one famozne reči: «Gospodja Bovari, to sam ja». Ispada da muškarac može da se poistoveti sa svojom ženskom junakinjom, kao što može i žena-pisac da se poistoveti sa muškarcem.
Naravno, bio sam ja svestan da različitosti izmedju muškaraca i žena ima, ali različitosti ima i unutar jedne polne grupe - nisu svi muškarci medjusobno isti, a ni žene medju sobom. To mi se činilo normalnim.
Dakle, sa takvim uverenjima sam odrastao.
A ovih dana, kada čitam sve što mi do ruku dodje, naišao sam na jednu knjiga, objavljenu pre desetak godina, u kojoj se jasno i glasno tvrdi da su razlike izmedju muškaraca i žena velike - do neba. I preko neba!
U prvobitnoj zapanjenosti svojoj pitao sam se da li ću morati da revidiram svoje već formirane (iako još krhke) stavove o muškarcima i ženama, što baš ne volim da radim.A sve je počelo kada sam pročitao ovakve redove:
«Muškarci i žene razlikuju se u svim oblastima njihovih života: Ne samo da muškarci i žene različito komunicaraju već različito razmišljaju, osećaju, reaguju, odgovaraju, vole, imaju drugačije potrebe i cene drugačije stvari. Oni kao da su sa različitih planeta, kao da govore različitim jezicima i jedu drugačiju hranu... (Ovo poslednje me je naročito šokiralo, jer se sećam da su moji otac i majka za stolom uglavnom jeli - istu hranu. Dobro, mama je imala svoja omiljena jela a otac svoja, ali ni moj brat i ja nismo imali ista -omiljena jela. Ono što je njemu bilo omiljeno meni je, dečački rečeno, bilo - bljak! Zato ne verujem u teoriju postojanja muške i ženske hrane, he, he, he). Dve najveće greške koje se čine u odnosu sa suprotnim polom jesu: muškarci greše nudeći gotova rešenja i pokušavajući da izmene ženina osećanja, dok žene nude nepoželjne savete i pune su kritika na račun muškaraca... Kada stalno imate na pameti da se vaš partner razlikuje od vas kao neko ko je sa druge planete, vi možete da se opustite i saradjujete s tim razlikama, umesto da im se opirete ili pokušavate da ih menjate».
Sigurno već pogadjate da se radi o knjizi «Muškarci su sa Marsa, žene su sa Venere», od Amerikanca Džona Greja (John Gray: MEN ARE FROM MARS, WOMEN ARE FROM VENUS), koja je, odmah po objavljivanju, postala poznata širom sveta.
Bože dragi, svega i svačega u toj knjizi ima.
Medjutim, pošto živimo u vremenu u kome se stalno govori o stresu, ja sam se posebno zadržao na poglavlju o ponašanju muškarca i žene u stresnim situacijama. I otkrio sam da autor tvrdi da se muškarci i žene dijametralno suprotno ponašaju. Evo delova iz poglavlja «Borba sa stresom na Marsu i Veneri»:
«Kada je Marsovac neraspoložen on nikada neće reći šta ga, zapravo, muči. Nikada neće opterećivati drugog Marsovca svojim problemima sve dotle dok mu drugarska pomoć ne bude neophodna da bi problem rešio. Umesto da priča uokolo postaće veoma ćutljiv, otići će u svoju privatnu pećinu da razmisli o muci koja ga je snašla, lupajući glavu kako da stvari izvede na čistac. Kad, najzad, bude pronašao rešenje, on će se osećati mnogo bolje i izaći će iz svoje pećine medju ostale Marsovce. Ukoliko mu silno mozganje ništa ne pomogne, gledaće da sve zaboravi, slušajući vesti ili igrajući karte sa svojom sabraćom. Skrenuvši pažnju sa gorućih problema Marsovac uspeva postepeno da se odmori i osveži. Ako je, pak, stres zaista velik, Marsovac je u stanju da se opredeli i za veće izazove kao što su trke, takmičenja ili alpinizam, ne bi li zaboravio ono što ga muči.
Kada je Venerijanka neraspoložena, pritisnuta gomilom problema izniklih tog dana, ona će izaći napolje ne bi li našla neku osobu od poverenja kojoj će detaljno, do sitnica, ispričati šta joj se dogadja. Kada Venerijanke podele osećanja koja ih u tom trenutku obuzimaju, one se iznenada osete mnogo bolje... Jer Venerijanka nije odmah zaokupljena rešavanjem svojih problema, već traži olakšanje izražavajući svoj bol, pri čemu nailazi na razumevanje onoga kome govori... Ukoliko oseti da je neko sluša s dostojnom pažnjom, njen stres polako nestaje... To je tipično venerijanski način borbe sa stresom...
Venerijanka se dobro oseća kada ima dragog prijatelja s kojim može podeliti svoje probleme i osećanja. Marsovcu predstavlja zadovoljstvo kada probleme rešava i reši nasamo. Tajne o tome šta je kome potrebno da bi se osećao bolje - važe još i danas».
Baš tako piše. Da ne citiram više.
Nije ovde u pitanju beletristika, naravno; ova knjiga je, kako na samim koricama piše, «Praktični vodič za uspešne odnose sa suprotnim polom». A još na koricama krupnim, crvenim slovima piše: «Svetski bestseler prodat u pet miliona primeraka!». Pa se na zadnjoj strani korica ističe i da je knjiga objavljena u pedesetak zemalja sveta, te da je «praktičan priručnik popularne psihologije o medjusobnom razumevanju i odnosima polova, čuvenog američkog psihoterapeuta, koji je u knjige pretočio svoje više nego bogato iskustvo». Meni se stalno vrtelo u glavi ono: «Prodato u preko pet miliona primeraka» i «štampano u preko pedeset zemalja sveta». Da čovek ne poveruje! Pa nobelovac Vilijem Fokner (William Faulkner) se nije prodavao u tolikom tiražu!
Naravno, impresionira činjenica da je knjiga do sada štampana u preko pet miliona primeraka i prodavana širom sveta. To pokazuje da je svet, ne samo u SAD već i šire, oberučke prihvatio Grejovu knjigu, valjda u uverenju da će pomoći onima koji su voljni da «prevazidju razlike koje se isprečavaju izmedju polova i tako sprečavaju razvitak najkvalitetnijih ljubavnih osećanja». A ako narod neku knjigu kupuje na veliko, onda to nešto znači.
Da podvučem, još jednom. Meni navedena knjiga deluje kao stereotip (svuda, recimo, provejava, a negde se i direktno kaže: «Muškarci su motivisani i osnaženi kada osećaju da su nekome potrebni... Žene su motivisane i osnažene kada osećaju da neko brine o njima...»), te mamac da se na brzu ruku zarade pare na večno zanimljivoj temi medjuljudskih odnosa, komunikacije i razvitka ličnosti.Kome trebaju ovakve knjige?
Iako sam na početku rekao da neću filozofirati, ipak moram reći, sada kada sam pri kraju, da pitanje da li postoje razlike izmedju muškaraca i žena jeste umnogome - filozofsko. Jer, proučavajući nedavno istočnjačke religije, došao sam bio do saznanja da mi je blizak stav Bude koji je govorio «da je bogohulno tvrditi da je svet ograničen, a tvrditi da nije ograničen takodje je bogohulno; a podjednako je bogohulno tvrditi da nije ni jedno ni drugo», tako da smatram da je pogrešno tvrditi da postoje razlike izmedju muškaraca i žena, kao što je pogrešno govoriti i da ne postoje, te je pogrešno tvrditi i da postoje i da ne postoje. Sve je, dakle, relativno.
Šta vi mislite?
Prvo, jesu li muškarci i žene zaista toliko različiti - dva sveta, dve planete, pa i dva odvojena kosmosa? Ili su to samo obični stereotipi koje je američki psihoterapeut-pisac prevideo?
Drugo (a ovaj blog sam zbog toga, uglavnom, napisao), pitam se kako vi rešavate vaše stresne situacije? Od onih malih do većih? Od onih materijalnih do onih duševnih/ljubavnih? Ako ste žena, da li vam je najvažnije da otrčite svojoj «najboljoj prijateljici» i ispričate joj sve što vas muči, naravno radeći to «u dubokom poverenju», reskirajući tako da već sutradan pola grada sazna za vaše probleme i problemčiće? Ako ste muškarac, da li sve probleme rešavate povlačeći se u sebe?
P. S.
Oh, da. Zamalo da ovo zaboravim:
Vam je vroče? Čas je za dopust.
Dobrodošli v Istri. Istra je enostavno - IN. Vsak obisk je nova izkušnja. Zvedite, zakaj je to tako. Istra je naš ljubljenec. Ljubeznivi in prijazni ljudje, zanimiva notranjost in odlične plaže prispevajo da je Istra najbolj atraktiven polotok v Evropi. Poskusite najboljše istrski jedi. Istrski fuži z žgvacetom so tradicionalna jed Istrskega polotoka. Kot naše, vendar malce drugače. Kaj piti ob neki avtohtoni istrski jedi, da bi jed čimbolj teknila? Vino Teran sodi v kategorijo vrhunskih vin, kot rubin živo rdeče barve, odlično prilega. Dober tek.