Ponekad ti život lupi šamar, i to tako jako da prosto ne znaš jesi li umro i krenuo ka nebu pa zato sve jasnije vidiš zvezde, ili si ipak ostao živ, tu si gde jesi, ali je nebo palo na tebe. Mešaju se svetlost i tama, prošlost i budućnost, vidiš, čuješ, osećaš nešto što ranije nisi... i polako postaje jasnije... ipak si živ, i srećan si što je tako, a onda ubrzo shvataš da to „živ" izgleda mnogo drugačije u odnosu na ono na šta si do sad navikao. I zatečen si. I sad više nisi toliko srećan što si živ. Nisi srećan što si živ. Nesrećan si jer si živ. Svejedno ti je. Smisao života ti postaje da daš životu smisao.... Tvoj život ima sasvim novi smisao. Onaj šamar s početka ti je postao jasniji. Srećan si jer si živ.
Ne umire se od svih udaraca koje nam život zadaje, kao što se i ne živi samo od lepih trenutaka. Živi se od sposobnosti da i za vreme udaraca osećamo život i da za vreme lepih trenutaka ne zaboravljamo na druge živote. Živi se zbog radoznalosti, izazova, empatije, odgovornosti, zbog drugih ljudi, zadovoljstva, poštovanja prema životu... ljudi se ponekad zbune jer smatraju da još uvek nisu pronašli razlog zbog kojeg žive, ali nije ni čudo, jer razloga je bezbroj. I realno, zašto se ograničavati samo na jedan? Kao što verujem da postoji bezbroj dobrih razloga za život, tako verujem da ne postoji ni jedan dovoljno dobar za smrt. Kad već ne mogu da znam i odlučujem o tome kad ću umreti, hajde onda da se maksimalno angažujem i odlučujem kako ću živeti. Da dam sve od sebe- najmanje je što sebi mogu da učinim.
Nekim ljudima je potrebna jaka svetlost zvezda da bi shvatili da je život vrednost sama po sebi i da se za njega vredi boriti, da mu se treba radovati i slaviti ga, nekim ljudima kao da je sve to jasno još od rođenja a nekima je potrebno objašnjenje i buđenje iz apatije. Još uvek mi niko nije dokazao da se za život ne treba boriti... a i ne znam nikog ko je umro i vratio se da mi kaže da se pokajao jer je živeo!? I verujem da ima istine u onoj izreci- kada nam se jedna vrata zatvore, negde se neka druga otvaraju i da je suština u tome da ne gledamo predugo u ta zatvorena vrata već da što brže zatražimo ova druga.
I nije uopšte toliko važno da li je čaša polupuna ili poluprazna, važno je šta ćemo sa onim što smo dobili u čaši. Važno je da se prilikom analiziranja problema previše ne izgubimo i ne zaboravimo da se posvetimo i njegovom rešavanju. Možda nije lako donositi odluke, možda prilikom odlučivanja često nismo toliko racionalni kao što mislimo da jesmo, ali poenta je u učenju, stalnom poboljšavanju sebe a samim tim i svoje okoline. Iskreno verujem da je jedan od načina za aktivnije učestvovanje u življenju stav našeg blogera da „sem vlastitim očima svijet posmatramo i vlastitom glavom".
I opet, toliko reči, a ništa novo ne saopštih (dobro, ne računam ono zanimljivo predavanje). Sve se to manje- više podrazumeva, svako ima svoj (životni) put i živi kako misli da treba. Ali posmatrajući neke ljude oko sebe, čini mi se da nije na odmet skrenuti pažnju i na ovako poznate stvari, čisto zarad razgibavanja duha i eventualnog dopiranja do onih koji su se uspavali. Jer sve ono što se „podrazumeva", sve ono na šta smo potpuno navikli, često sa sobom nosi rizik od zanemarivanja ili nedovoljnog uvažavanja. Nije loše pokazati malo više poštovanja prema onome što imamo- tako se ostvaruje prikladniji odnos prema svemu onome što nemamo.
Sve čestitke i poštovanje ljudima koji cene život, koji ga žive, čine boljim i od kojih se mnogo toga može naučiti.
I naravno, posebna čestitka spomenutom blogeru : )