Bosanski, srpski, hrvatski jezik i književnost u Sarajevu

Naslov ovog posta namerno je ovako dug. Jer, kako kaže autor teksta koji vam prenosim, "predavati bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost u osnovnoj školi znači, između ostalog, predavati predmet s najdužim nazivom".

Ovaj tekst čini okosnicu bloga koji sam htela da napišem o bosanskom jeziku. No, pošto sam u stisci s vremenom i pošto je tekst poduži, a izuzetno ilustrativan (mnogo toga bih prepisivala ili tek parafrazirala), pročitajte iz prve ruke o nastavnim iskustvima Namira Ibrahimovića.

Dodaću samo - ne verujem da je problem naziva i nastave jezika moguće rešiti samo na nivou Bosne i Hercegovine, iako se on tamo pokazuje u najgorem i najapsurdnijem obliku. Ovo je regionalni problem, a srž mu je političke i nacionalne, a NE jezičke prirode, ma koliko se neki renomirani lingvisti upirali da nas ubede u suprotno. Dobro regionalno rešenje dobićemo tek kada lingvisti (pre svih oni u Hrvatskoj i Srbiji) okrenu list i, kako naučno, tako i politički založe svoje znanje i svoje sposobnosti za praktičnu umesto nacionalne opcije. (Ne bih spekulisala mogućnošću da to bude uskoro.)

Ibrahimović upozorava na ono o čemu ovde na blogu najčešće govori Milan Ćirković: obrazovanje nam je katastrofalno. Pismenost takođe, naravno. A to je tako između ostalog zato što se u beskraj svađamo oko "prelaza" ili "prijelaza", "nakon" ili "posle", "djeda" ili "đeda" - pa u tim svađama zaboravljamo da se ni na jednom od BCMS-jezika ne kaže "mi bi" nego "mi bismo" i ne piše "rećiću" nego "reći ću". A da ne govorim o dubioznim sporovima na temu "čiji je Andrić" tj. "čiji je Njegoš"...

____

Labirinti jezičke politike u BiH 

Jezik u osnovnoj školi  

Autor: Namir Ibrahimović
22.04.2009

Uvod

Političke i lingvističke rasprave oko naziva i praktičnih implikacija određenja jezika često se pojavljuju u medijima BiH. Teme kao što su bosanski ili bošnjački jezik, kojim jezikom se govori u informativnim emisijama javnih servisa, da li nastavu na svom jeziku imaju učenici povratnici u dijelove BiH gdje su drugi konstitutivni narodi većina itd., veoma su prisutne u javnom diskursu. Sva ova pitanja analizirana su na različite načine, ali u ovom tekstu pokušat ću objasniti zašto je kompromisni naziv predmeta, koji je zvanično u upotrebi u kantonima koji rade po federalnom nastavnom planu i programu - bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost - licemjeran. Kao što ću elaborirati u nastavku teksta, mnogo bolje rješenje je naziv predmeta u Brčko distriktu - maternji jezik. Naime, prevelika briga za identifikacijsku ulogu jezika u sistemima obrazovanja u BiH zanemaruje osnovnu jezičku funkciju - komunikaciju - pa se ne vodi briga o mnogo važnijim obrazovnim ciljevima koje ima spomenuti predmet, kao što su ovladavanje osnovama gramatike, usvajanje osnovnih pojmova iz pravopisa i teorije književnosti, razumijevanje književnog teksta, prepoznavanje elementarnih stilskih figura, razvoj kritičkog mišljenja itd.

Problem sa nazivom jezika

Radim kao nastavnik bosanskog, srpskog, hrvatskog jezika i književnosti u osnovnom obrazovanju Kantona Sarajevo. Predavati bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost u osnovnoj školi znači, između ostalog, predavati predmet s najdužim nazivom. Svaki put kad u odjeljenjsku knjigu upisujem naziv svog predmeta, pateći se da ogromni naziv napišem u uski predviđeni prostor, pitam se koji jezik predajem: bosanski? hrvatski? srpski? ili sva tri? Vjerujem da ne predajem nijedan, jer se ne mogu osloniti isključivo na normativne odluke Pravopisa bosanskog jezika Senahida Halilovića (svoj jezik nazivam bosanskim), a nisam detaljno upoznat s normativima srpskog i hrvatskog jezika da bih kvalitetno mogao ispravljati pismenost učenika koji svoj jezik nazivaju hrvatskim ili srpskim. Dakle - nijedan!

Spomenuti predmet spada u nacionalnu grupu predmeta. Sad se s pravom možemo upitati zašto predmet spada u tu grupu kad u nazivu sadrži imena Ustavom određenih službenih jezika u BiH? No, u drugim kantonima i Republici Srpskoj ovaj predmet ima kraći naziv: hrvatski jezik i književnost ili srpski jezik i književnost. Ako bi se težilo ispunjavanju naziva predmeta (bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost), onda bismo mi, nastavnici u Kantonu Sarajevo, trebali raditi upravo to: ukazati na svaku moguću razliku unutar jezika koji su navedeni u nazivu predmeta. Tada bi, vjerovatno, trebalo povećati sedmični broj sati da bi se makar mogle navesti sve različitosti. O usvajanju svih tih informacija suvišno je i govoriti; bezrazložno bismo bremenili učenike neprilagođenim znanjem o jeziku.

Problem sa samim nazivom predmeta je i to što se u đačke knjižice, kao i u svjedočanstva, piše naziv jednog jezika. Dakle, tokom školovanja učenik je učio samo jedan jezik; u većini slučajeva to je bosanski jezik. No, ako se neko od roditelja odluči da njegovo dijete želi učiti srpski ili hrvatski jezik, ni to nije problem - napisat će se da iz srpskog ili hrvatskog jezika ima određenu ocjenu, pri čemu neće postojati nijedan djelić nastave koji će biti različit u odnosu na učenika koji je u osnovnoj školi dobio ocjenu iz bosanskog jezika!

Prividna politička korektnost poništava logiku: ako učenik koji svoj jezik zove bosanskim i učenik koji svoj jezik zove srpskim imaju iste časove, dobijaju ocjene iz istog gradiva, zašto imaju različit naziv predmeta? S druge strane: ako nema razlika u bosanskom i srpskom jeziku, zašto imamo dva (ili četiri) naziva za jedan jezik? Zbog ove prakse u školama Kantona Sarajevo ostaje nejasno zašto se predmet službeno zove bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Nejasnoća je i ovo: kako ja, diplomirani profesor književnosti naroda BiH i bosanskog jezika, mogu znati normu hrvatskog ili srpskog jezika? Kako ću predavati nešto za što nisam stručan? Na Univerzitetu u Sarajevu, na primjer, postoji mogućnost da se, pored obavezne norme i kulture bosanskog jezika, polaže i norma i kultura hrvatskog ili norma i kultura srpskog jezika. Polaganjem tog predmeta ili tih predmeta u diplomi se dodaje i zvanje „profesor bosanskog, hrvatskog i/ili srpskog jezika". Ako bi se u školi zaista i predavao bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost, onda bi tamo mogli raditi samo oni koji u svojoj diplomi imaju zvanje profesora sva tri jezika.

Ono što bi moglo biti barem prijelazno rješenje za cijelu BiH nalazimo u primjeru organizacije nastave maternjeg jezika u Brčko Distriktu, gdje je jedan dio nastave zajednički učenicima svih nacionalnosti, a drugi se odnosi samo na vlastiti jezik učenika. U analizi OSCE-a o obrazovanju u Brčkom naslovljenoj Iskustva stečena kroz reformu obrazovanja u Brčkom (2007), vidljivi su problemi koje imaju nastavnici u praksi. Na primjer, u okviru jednog odjeljenja oni moraju voditi računa o tri različita udžbenika. Ali i to je mnogo iskreniji pokušaj da se različitosti u bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku zaista i govore u učionici, a ne samo da budu izražene na razini naziva predmeta. Idealno bi bilo da se na bh. univerzitetima obrazuju nastavnici koji će obavezno, kad diplomiraju, znati sve norme - i bosansku i hrvatsku i srpsku, te tako stečeno znanje i primijeniti u učionici.

„Naš" i „njihov" jezik

Važno je napomenuti da, u skladu sa važećim Nastavnim planom i programom (iz 2003. godine), za bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost u Kantonu Sarajevo ne postoji mnogo prostora da se jezikom i književnošću naglašava identitet i kultura jednog konstitutivnog naroda nauštrb drugog. Čak se može reći da je jasno vidljiva izbalansiranost broja pisaca svih triju nacionalnosti (što nekada i iritira, jer se zbog matematičke izjednačenosti u plan i program uvrštavaju nekvalitetna književna djela). Do takvog zaključka o nastavi iz jezika u Kantonu Sarajevo došla je i radna grupa za maternji jezik i književnost u okviru istraživanja udžbenika nacionalne grupe predmeta i vjeronauke u BiH pod nazivom „Čemu učimo djecu?" (2007), koje su radili Fond otvoreno društvo BiH i ProMente. Istraživanje je, pored navedenog, pokazalo i da, u dijelu koji se odnosi na maternji jezik i književnost, u udžbenicima iz Republike Srpske i udžbenicima koji su pravljeni po hrvatskom nastavnom planu i programu postoji jasno vidljiva naglašenost jedne (srpske ili hrvatske) kulture, tradicije i književnosti.

Istraživanje je pokazalo da se tim programima i udžbenicima ne poštuje zajednička jezgra nastavnih planova i programa u BiH koju su, još 2003. godine, usaglasili predstavnici svih pedagoških zavoda iz BiH kako bi se „omogućilo da učenici raznih nacionalnosti pohađaju školu zajedno." Takvom praksom obrazovanje cementira stanje proizvedeno raspadom SFRJ i užasima rata s početka devedesetih godina. Skoro nigdje, kada se govori o jeziku, u udžbenicima nećemo pronaći rečenicu u kojoj se kaže da su bosanski, hrvatski i srpski, zapravo, jedan jezik s neznatnim razlikama. S druge strane, ova tvrdnja navedena je, recimo, u udžbeniku Naš jezik za IV razred gimnazije, autorice Remzije Hadžiefendić-Parić (Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004). Zanemarivanjem takvog pogleda na službene jezike produbljuju se razlike, koje kasnije proizvode nacionalne netrpeljivosti, sukobe, mržnju...

U školama gdje se radi po nastavnom planu i programu Federacije BiH udžbenici za dio nastave o jeziku uglavnom nose naslov Naš jezik. No, analiza udžbenika u istraživanju „Čemu učimo djecu?" je pokazala da je vidljivo da se pod pojmom „naš" uglavnom misli na bosanski jezik. Tako naziv udžbenika Naš jezik postaje ekvivalent nazivu predmeta bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost: forma je zadovoljena, praksu ostavljamo nastavnicima. A nastavnici mogu i ne moraju insistirati na ravnopravnosti tri jezika i književnosti.

Dodatni problem predstavlja pitanje pisma. „Ćirilica je srpsko pismo!", rečenica je koju učenici svaki put izgovore kada se susretnu s čitanjem teksta na ćirilici ili pisanjem pismenog sastava ćiriličnim pismom. Nedovoljno poznavanje pisma traži opravdanje: ne znamo ćirilicu jer je ona srpska - tvrde učenici. Nastavnici se pitaju: šta će im ćirilica, gdje se to još u svijetu ona koristi?! Činjenica je da u prva četiri razreda učenici u Federaciji BiH ne čitaju tekst na ćirilici na nivou latiničnog teksta. A trebali bi, jer Ustav(i) obavezuje/obavezuju organe vlasti da omogući/omoguće i ravnopravan tretman ćirilice kao jednog od pisama srpskog jezika. No, paradoksalno, nastavni planovi i programi ne predviđaju takvu obavezu: u toku jedne školske godine učenici u Kantonu Sarajevo, na primjer, moraju samo pisati nekoliko pismenih vježbi ćirilicom, ali ne i koristiti ćirilicu u pisanju tokom redovne nastave.

Jezičke dileme u učionici

Osnovna funkcija jezika je komunikacija, složit će se svi lingvisti. Složit ćemo se da, bez obzira kako nazivali jezik kojim govorimo (bosanski, crnogorski, hrvatski ili srpski), razumijemo jedni druge. S tim se neće složiti jedino politički predstavnici koji traže da imaju odštampan materijal na svom jeziku. Tako se svake godine troše ogromna sredstva u „prevođenje" sa jednog na druga dva jezika. Takva praksa prenesena u školu zahtijevala bi da, između ostalog, svaki odobreni udžbenik ima tri jezičke verzije (bosansku, hrvatsku i srpsku) bez obzira po kojem nastavnom planu i programu bio napravljen, da obavještenja za roditelje budu napravljena na sva tri jezika, itd. itd.

Tokom trajanja nastave skoro je nemoguće zadržati se na svakoj nastavnoj jedinici i reći nazive za neki gramatički dio koji se koristi u Hrvatskoj, na primjer (evo nekoliko naziva koje bi učenici trebali usvojiti kada bi učili sva tri jezika: konjugacija - sprezanje; deklinacija - sklonidba; gramatika - slovnica). Uostalom, zašto bi neko trebao znati naziv nekog pojma iz gramatike ako se generacijama taj pojam ne koristi u njegovom/njenom okruženju i ako za to već postoji jasan termin? Terminološka zbrka u samom jeziku prvi je problem jezika na ovim prostorima. Važnije je usiljeno nametnuti neki gramatički termin nego da se gramatičko pravilo zaista i usvoji. Čini se da bi već spomenuta praksa iz Brčko Distrikta mogla biti jedno od rješenja: svi usvajaju pravilo zajedno, a nazivaju ga, ovisno o vlastitom jeziku, različito.

S druge strane, Ustavom BiH i entiteta određeno je da su na cijelom prostoru BiH ravnopravna tri jezika i dva pisma. Polazeći od tog principa, nužno bi bilo da u svim školama osiguramo konstitutivnim narodima (pa i nacionalnim manjinama) da uče svoj jezik. Takva praksa zahtijevala bi više novca, a znamo da domaće vlasti ne ulažu previše u obrazovanje, iako su itekako zainteresirani za političko djelovanje u okviru nacionalne grupe predmeta.

U pozadini muke s imenovanjem predmeta stoji činjenica koja će mnogo više obilježiti identitete učenika: proizvodimo nepismene generacije. Zapravo, mi još uvijek i ne znamo koji je nivo pismenosti učenika koji završavaju osnovnu i srednju školu. U Hrvatskoj je krajem februara ove godine objavljen tekst u Jutarnjem listu o (ne)pismenosti studenata naslovljen „60% Hrvata s diplomom piše kao u prvom osnovne", gdje su uvidom u seminarske i diplomske radove autori teksta zaključili da akademski obrazovani građani tokom školovanja u važećem obrazovnom sistemu ne usvajaju pismenost na poželjnom nivou.

Imajući u vidu ozbiljniji odnos prema normiranom jeziku u medijima, veći broj časova u nastavi, obimniju i temeljitiju stručnu literaturu u Hrvatskoj (u odnosu na BiH), možemo samo naslutiti koliko problema s pismenošću ima bh. društvo. Dok se mi borimo da imenovanjem jezika svrstamo učenike u određeni nacionalni i kulturni okvir, potpuno zaboravljamo naučiti ih, na primjer, pravilnim sintaksičkim rečeničnim oblicima, pravilnoj upotrebi padeža, ispravnom pisanju glagola „biti" u aoristu, pisanju riječce "ne" s drugim vrstama riječi - što je zajednička karakteristika svih zvaničnih jezika BiH. Naravno, učenici i nastavnici imaju pravo govoriti svojim (bosanskim/hrvatskim/srpskim) jezikom, ali naglašavanje imena vlastitog jezika ne bi smjela biti jedina tema o kojoj se raspravlja u javnosti i tako zanemaruje problem (ne)pismenosti. Briga o pismenosti generacija koje dolaze nije isključivo prebačena na predmet jezika i književnosti, ali se svakako očekuje da se na tim časovima najviše uči pismenosti.

Poseban problem predstavlja pravopis bosanskog jezika. Navest ću samo dva primjera iz prakse. Ispravio sam pisanje futura I učeniku koji svoj jezik naziva bosanskim. Umjesto „pisaću", kako je on formulirao, ja sam sugerisao „pisat ću", kako je preporučeno Pravopisom bosanskoga jezika Senahida Halilovića. Nakon nekoliko dana u moj kabinet je došao učenikov otac (univerzitetski profesor) i rekao mi da on insistira da njegov sin piše futur I sastavljeno, jer se u Sarajevu uvijek tako pisalo i govorilo. Moje pozivanje na Halilovićev Pravopis nije pomoglo - roditelj smatra da se ne treba pozivati na taj pravopis. Drugi primjer: tokom posjete času jednog od članova Uprave škole u kojoj sam radio, sugerisano mi je da u školskoj svesci učenika V razreda nisam ispravio „lako", tj. da nisam dodao „h", a to „slovo je temelj bosanskog jezika". Važno je napomenuti da prigovarač nije stručnjak za jezik nego „osjeća da se na tome mora insistirati."

S obzirom na to da Halilovićev Pravopis nije zaživio u javnom životu ni kod onih koji svoj jezik nazivaju bosanskim, te da lektori u medijima ne prihvataju preporuke Pravopisa bosanskog jezika, teško je očekivati da učenici u školama uče na osnovu tog pravopisa. S druge strane, to je jedini pravopis bosanskog jezika na koji se nastavnici mogu pozvati.

Jezik izvan učionice

Jezik se, naravno, ne usvaja samo u školama. Mediji su druga škola. U zadatku da nepravilno napisane rečenice prepiše pravilno, učenica VII razreda ispravlja zamjenicu „ko" u „tko". To je potpuno prirodno u BiH, kad se ima u vidu da se djeca od ranog djetinjstva susreću sa govornom praksom Hrvatske (ili Srbije): sinhronizacija crtanih filmova uglavnom je na hrvatskom jeziku; omiljene televizijske emisije i domaće sapunice su na Novoj TV ili HRT-u. Usvajanje jezičkih normi uz pomoć medija (koji također ne vode računa o pravogovoru i pravopisu) djelimično je i selektivno, što uz školsko usvajanje pravopisa (jednog ili više njih) dovodi do zbunjenosti ili, još gore, do potpunog odustajanja od savladavanja norme jednog jezika. Tako se bosanskohercegovačka medijska i kulturna inferiornost u odnosu na susjede prenosi i u bosanski jezik

Škola se ne bavi ni novim oblicima „učeničkog jezika": sms porukama, chat dopisivanjima i postovima na blogovima i forumima. Učenici pišu mnogo više nego je to bilo slučaj ranije, ali obrazovni sistem ne smatra da se time treba baviti. I površnim pogledom na učeničke blogove, da se primijetiti da je „blogerski jezik", na primjer, znatno važniji za identitet učenika od normiranog jezika. Uključivanjem ovih oblika izražavanja (sms poruka, postova na blogovima i forumima) u obrazovni sistem znatno bi se više uradilo na samoj pismenosti učenika nego tradicionalnim fokusiranjem na svijet učionice. Učenici su pokazali gdje i kako žele pisati, a na nama je da ih slijedimo i pomognemo im da ovladaju jezičkom normom. I opet dolazimo do početka: koja je norma bosanskog jezika? Ili ko će predavati po hrvatskoj ili srpskoj jezičkoj normi u nastavnim planovima i programima u kojima se konkretni predmet zove bosanski, srpski i hrvatski jezik i književnost?

Umjesto zaključka

Nesumnjivo, imenovanjem jezika kojim govorimo - u znatnoj mjeri određujemo i nacionalni identitet. U školskoj praksi naglašava se imenovanje jezika, naglašavaju se razlike jedne norme u odnosu na druge dvije, pri čemu se zanemaruju osnovni obrazovni ciljevi nastave iz jezika: opismeniti nove generacije. Znatno je više zajedničkog u pravopisu i pravogovoru bivših govornika srpsko-hrvatskog jezika. Razlike se svode uglavnom na leksiku, a gramatičke razlike skoro su zanemarive. Zbog materijalne i/ili političke situacije bh. škole ne mogu i/ili ne žele omogućiti pripadnicima svih naroda da imaju nastavu na svom jeziku u okviru nacionalne grupe predmeta. No, jezik je davno izgubio svoju osnovnu ulogu iz perioda romantizma - da bude osnova za uspostavljanje nacionalnog identiteta. Proces globalizacije tu ideju potiskuje - dajući učenicima čitav niz različitih oblasti na osnovu kojih grade vlastiti identitet: navijanje za fudbalske klubove izvan BiH, gledanje holivudskih filmova, slušanje strane pop muzike itd. Obrazovni sistem treba pronaći način da nove izražajne forme i komunikacijske kanale koji su zanimljiviji učenicima iskoristi kako bi se poboljšala njihova pismenost. Za bolju pismenost onima koji svoj jezik nazivaju bosanskim nedostaje i adekvatan pravopis koji neće uraditi jedan stručnjak nego tim lingvista. Umjesto naziva bosanski, hrvatski i srpski jezik bilo bi dobro koristiti termin maternji jezik ili naš jezik, a u odjeljenjskim knjigama navoditi naziv jezika za koji su se odlučili učenici/učenice i njihovi roditelji.

U osnovnoj školi trebalo bi insistirati na usvajanju osnova: pravilni oblici rečenica, povezivanje rečenica u tekst, pravilna upotreba interpunkcijskih znakova i sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi; sve navedeno skoro je jednako u svim službenim jezicima u BiH. Tek u srednjoj školi, ako je uopće potrebno, moglo bi se upoznati učenike s posebnostima i razlikama triju različitih normi jednog jezika. Pritom, bilo bi poželjno dalje insistirati na činjenici da je to jedan jezik, naglašavati lingvističke činjenice i sličnosti, a ne razlike. Za početak, bilo bi dobro pokušati primijeniti model predmeta maternji jezik i književnost iz Brčko Distrikta. Naravno, sve teze koje sam naveo u ovom tekstu zasnovane su na petogodišnjem radu u različitim osnovnim i srednjim školama u Kantonu Sarajevo. Imam u vidu da su Ustavom određeni službeni jezici u BiH bosanski, hrvatski i srpski, da svako svoj jezik ima pravo nazvati jednim od tri službena naziva i da na tom jeziku treba i mora imati osigurano obrazovanje, makar u okviru nacionalne grupe predmeta. No, ne mogu zanemariti ni svakodnevno iskustvo ispravljanja učeničkih pismenih radova, njihovih usmenih izlaganja i sposobnosti kritičkog promišljanja. Smatram da bi insistiranje prije svega na funkciji jezika i obrazovanja o jeziku olakšalo i kasnije razumijevanje jezičke problematike u BiH.