Bolešljivi dečak je bio veoma radoznao i gotovo svaka reč koju bi izgovorio bila je pitanje: Zašto? Međutim, za razliku od druge dece njegovog uzrasta, on je tako vešto postavljao ta pitanja da je svoje roditelje brzo dovodio u poziciju da ne znaju odgovor. Isto je bilo i sa njegovim nastavnicima. Već u desetoj godini Herr Warum, a to je nadimak koji mu je dala majka, studira matematiku, veronauku i kalsične jezike, a već u dvadeset i petoj godini brani doktorat iz matematike.
Matematika se u to vreme, početkom dvadesetog veka, odvojila od svojih tradicionalnih disciplina aritmetike i geometrije i uplovila u matematičko-logičku apstrakciju: teoriju skupova, matematičku i funkcionalnu analizu. Široka, pa i nekontrolisana primena skupova, dovodila je do čestih matematičkih paradoksa, pa je najveći matematičar tog vremena David Hilbert započeo svoj grandiozni program uvođenja formalnog sistema sa jasnim i matematički neprotivrečnim jezikom. Cilj je bio da se pođe od prirodnih brojeva i da se formuliše teorija koja će, šireći se ka svim matematičkim disciplinama, biti konzistentna, dakle neprotivrečna.
Akerman i Fon Nojman, Hilbertovi prvi saradnici, krenuli su u realizaciju njegovog programa i počeli od aritmetike. Njima su se pridružili i drugi matematičari tog vremena i rad na programu je daleko odmakao. Do preokreta i u Hilbertovom programu, a i u dotadašnjoj matematici dolazi 1931. godine.
Dvadesetpetogodišnji matematičar Kurt Gedel, Herr Warum sa početka teksta, objavljuje da je Hilbertov program neostvariv i pokazuje, u svojim čuvenim teoremama, da je odnos istinitosti i dokazivosti vema kompleksan – ono što je u matematici dokazivo, ne mora biti i istinito.Matematika je nauka o posebnom svetu stvorenom mišljenjem, njen predmet izučavanja su apstrakcije uma. Zbog toga matematika činjenice ne može da utvrđuje iskustveno ili pomoću ogleda, kao što se to čini u drugim prirodnim naukama, već koristi matematičke dokaze kojima se utvrđuju činenice. Dokaz je konačan spisak koraka u kome se svaki korak ili poziva na aksiomu ili se dobija iz prethodnih koraka primenom strogih pravila logičkog rasuđivanja. Polazna tačka u logičnom rasuđivanju su aksiomi. Oni se ne dokazuju, niti traže dokaza, jer su neposredno očiti, neprotivrečni, nezavisni i potpuni. Sledeći stroga pravila logičkog rasuđivanja iz aksioma niču teoreme, kao grane iz stabla drveta. U matematiku su takav postupak uveli antički matematičari pre dvadeset i pet vekova i budući da se pokazao ispravan na njemu se matematika kao egzaktna nauka konačno uobličila krajem devetnaestog veka. Naučnici su čvrsto verovali da je matematika, vezivno tkivo svih prirodnih nauka, jedina nauka koja može da pruži apsolutnu istinu i da je matematički postupak jedini put do istinskog saznanja. U svim drugim naukama otkrivene teorije se vremenom menjaju, dorađuju ili odbacuju, ali kad matematika jednom utvrdi da je nešto tačno, to ostaje večna istina. U to se čvrsto verovalo sve do Gedela.
Gedel je u svojoj doktorskoj disertaciji, objavljenoj 1931. godine, oborio viševekovna uverenja o savršenosti matematičkog saznanja i zauvek promenio shvatanje matematike. Prevedeno na svima razumljiv jezik, Gedel je u svom radu o matematici rekao, otprilike, sledeće: Izmislili smo celu nauku koja se ne može dokazati. Formalizovali smo je i bezgranično joj verujemo, upotrebljavamo je i mislimo da ona za nas bez greške radi. Međutim, kad isti matematički objektiv, stalno usmeren prema drugim naukama, okrenemo prema njoj samoj, otkrivamo paradoks u temeljima koji se ne može zaobići. Za bilo koju formalnu teoriju koja potvrđuje osnovne aritmetičke istine, može se konstruisati aritmetičko tvrđenje koje je istinito, ali nije i dokazivo unutar same te teorije. To znači, da bilo koja teorija koja je sposbna da izrazi elementarnu aritmetiku ne može biti u isto vreme i konzistentna i potpuna.
Kurt Gedel je pokazao matematičarima da je nemoguće pronaći dovoljno aksioma da bi se odgovorilo na sva pitanja. Matematičko saznanje, kao i ljudsko saznanje uopšte, osuđeno je da zauvek ostane nepotpuno i nedovršeno. Matematika nije savršena nauka, postoje pitanja na koja ne može tačno da odgovori. Ipak, najdalekosežniji Gedelov nalaz je onaj koji kaže da i ono što je matematički dokazano ne mora biti apriori tačno i istinito. Tačnost i istinitost matematičkih dokaza samo je pitanje uverenja.
Matematičari su bili šokirani, otprilike isto onoliko koliko bi bili šokirani fratri kad bi papa objavio da nema Boga. Nisu bili šokirani samo matematičari. Gedelova teorema imala je duboke uznemirujuće posledice za teorijsku nauku uopšte, pošto je fundamentalni princip nauke deduktivno izvođenje naučne istine na osnovu utvrđenih aksioma i formulisanje te istine matematičkim jezikom. Gedel ne dokazuje da je samo matematika nepotpuna, već svaki naučni sistem koji pokušava da obuhvati sve istine u vidu konačnog skupa. Nikakva naučna istina ne može da postoji u strogom smislu, svaki naučni iskaz se mora smatrati samo približnim i neizvesnim.
Naučna istina danas sve više podseća na dogovor istomišljenika u okviru naučne zajednice, čija je referentnost određena istim metodološkim pristupom i istim simboličkim kodom a u zajedničkom predmetu istraživanja. Nikakve konačne naučne istine tu nema, već samo niz hipoteza koje se dokazuju sve višim nivoima naučne aptrakcije.
Implikacije Gedelovog dokaza prevazilaze okvire nauke i odnose se na svaku oblast u kojoj je čovek smislio i proglasio nekakav sistem konačnih istina u umetnosti, filozofiji, religiji, politici, ekonomiji….
Istina u umetnosti može biti apsolutna za jednog, a drugačija, dakle promenjiva, za svakog drugog, novog konzumenta. Može imati onoliko varijacija koliko ima recipijenata, I uvek još jednu – onu koju joj je pridao autor. Roland Bart (Smrt autora) tvrdi da jedino čitalac može biti izvor značenja, i da on više ne mora da razbija glavu oko toga šta je Šekspir imao na umu dok je pisao Hamleta, jer čak i najprostiji tekst ima svoj pluralitet značenja.
Istinu u svakodnevnici određuju politički i drugi moćnici strategijom svojih spin majstora kojom nas bombarduju preko globalnih, nacionalnih ili lokalnih medija.
Ekonomisti smatraju ispravnom (istinitim) one strategije koje donose profit.
Religiozni smatraju istinom samo ono u šta oni veruju.
I na kraju, istina o istini je da trajne istina nema, trajno je samo čovekovo traganje.
.............................................
Kurt Gedel, jedan od najvećih matematičara svih vremena, a bez sumnje najveći matematičar-logičar dvadesetog veka, rođen je 1906. godine u Brnu, u austrijskoj građanskoj i katoličkoj porodici. Kao vrlo mlad, drugi po redu od velikih naučnika, odmah posle Ajnštajna, pozvan je u Institut za napredne studije u Prinstonu. Kad je Hitler došao na vlast i anšlusom pripojio Austriju Nemačkoj, iako nije bio Jevrej, Gedel napušta Beč i preko Sibira i Japana dolazi u Ameriku. Da bi dobio američko državljanstvo, morao je da polaže poznavanje Ustava. Najveći logičar dvadesetog veka, pripremajući se za ispit, čitao je američki Ustav i amandmane i u njima uočio niz neodrživih kontradikcija.
Bio je Ajnštajnov dugogodišnji saradnik i prijatelj, a razišao se sa Ajnštajnom, jer je pre njega video da teorija objedinjenog polja, na kojoj je veliki fizičar radio poslednju deceniju svog života, nema rešenje za našu vasionu ili prostije rečeno nije održiva.Gedel je spadao u onu grupu genijalnih ljudi koji su, poput Nikole Tesle, bili veliki čudaci. Oženio se znatno starijom Adelom, igračicom u jednom bečkom baru. Toliko je bio vezan za svoju ženu, da se i sam razboljevao, od iste bolesti, kad bi ona bila bolesna. Prinston ga pamti i po tome što je, zbog straha od zaraze, nosio masku na licu na kojoj su bila samo dva mala otvora za oči. Paranoično je prao ruke i čistio svoj pribor za jelo, jeo je samo ona jela koja spremi njegova Adela. Pri tom je i ona morala da proba svako jelo pre svog muža. Umro je 1978.g. u prinstonskoj bolnici, ali ne od bolesti, već zato što je iscrpeo organizam odbijanjem hrane iz straha od zaraze i trovanja.
Kurt Gedel je ostao gotovo nepoznat široj javnosti, jer je oborio mit o nepogrešivosti matematike i mit o naučnicima, koji su do tada polagali isključivo pravo na istinu, kao da su bogovi, a ne ljudi. Potkopao je temelje naučnom i svakom drugom fundamentalizmu, a to se mnogima nije svidelo.