Ove godine jesenja ravnodnevnica pada na 22. Septembar, nešto iza 21h. U neopaganiskim krugovima, taj dan je označen kao Mabon - jedan od osam godišnjih praznika, odnosno veštičijih sabata. Ali Mabon je samo jedan od tri praznika žetve. Proslava žetve počinje prvog Avgusta sa praznikom Lammas a kulminira najvažnijim neopaganskim praznikom Samhain (31. Oktobar).
Reći da je Mabon dan paganskog ponosa ne bi bilo sasvim ispravno. Prakse vezane za Pagan Pride manifestacije variraju, sa jedne strane uzimajući čitav mesec kao mesec paganskog ponosa, sa druge pripremiti paradu ponosa koja može biti organizovana bilo kada u toku perioda proslave žetve (manifestacije ove vrste su do sada u glavnom bile ograničene na SAD). Međutim jedan od fenomena u okviru inicijative paganskog ponosa koji je postao prihvaćen sa mnogih strana je kampanja nošenja ljubičaste trake 21. i 22. Septembra.
Ova prakse je u mnogome problematična jer, za početak, postoji toliko mnogo inicijativa nošenja traka i narukvica različitih boja da niko živ više nije siguran zašto ko nosi koju traku. Drugi problem je što je vidljivost neopaganskih krugova u mainstream kulturi prilično niska pa ljubičasta traka na kraju pre postaje sredstvo međusobnog prepoznavanja neopagana nego stav koji se saopštava drugima. Ipak, kao inicijativa sa fiksnim datumom, odlučio sam da je to dovoljno dobar izgovor da sastavim tekst o neopaganizmu. Oprostite na dužini.
Wicca je najraširenija forma neopaganizma i obuhvata sijaset tradicija koje se među sobom ponekad dramatično razlikuju. Zapravo, čak i sama definicija Wicca religije predstavlja nešto oko čega se još uvek vode polemike. U osnovi, to je religija zasnovana na obožavanju prirode koja prepoznaje dva božanstva - Boginju i Rogatog Boga. Simbol religije je pentakl, petokraka zvezda upisana u krug. Čak ni ovo nije univerzalno za sve Wicca tradicije a odatle stvari postaju još nejasnije. Takođe, Wicca je religija u okviru koje sam, tokom jednog kratkog i jako čudnog perioda, bio najbliže legitimnom religioznom iskustvu. Baš zbog toga sam naknadno izgradio vrlo kritičan odnos ka predmetnoj materiji, no ipak nudim disclaimer kako bi sadržaj teksta stavio u ispravan kontekst.
Wicca je, suštinski, kult veštica i veštičarenja - pripadnik Wicca religije sebe smatra vešticom (termin je zapravo unisex) - i primarno je evropskog karatkera. To je monistička religija u smislu da smatra svet jedinstvenim - Boginja i Rogati Bog su deo sveta, deo nas. To je primarna razlika u odnosu na abrahamske religije koje bi mogli označiti kao metafizički dualističke jer u njima božanstvo stvara svet i postoji odvojeno u odnosu na kreaciju. Iako većina tradicija smatra da su Boginja i Rogati Bog ravnopravni, akcenat gotovo svih tradicija mnogo snažnije pada na Boginju. Ona je otelotvorena u vidu meseca i često predstavljena kao trostuka boginja u svojim aspektima devojke, majke i starice simbolično ilustrovane kao rastući mesec, pun mesec i opadajući mesec. Devojka je simbol početaka, rađanja, mladalačke energije; Majka je simbol plodnosti, seksualnosti, ispunjenja i života; Starica je simbol mudrosti, kraja i smrti. Veza Boginje i meseca se primarno ogleda u tome što godišnji broj menstrualnih ciklusa žene odgovara broju ciklusa koje mesec napravi, pa je konsekventno i samo broj trinaest veoma važan za veštice. Wicca se takođe identifikuje kao ženska religija zbog toga što put ispunjenja i prosvetljenja nije linijski jasno iscrtan od početka do svog cilja već je cikličan, bez jasnog kraja i pun manjih ispunjenja na putu, dok bi za Hrišćanstvo rekli da je muška religija jer prestavlja prav put do ispunjenja. Rogati Bog je muški aspekat religije, on simboliše lov, divljinu, životnu silu životinja. Mnogi smatraju da je prenošenje duša posle smrti njegov posao, ali to je visoko diskutabilno jer različite tradicije veoma različito shvataju proces smrti, od reinkarnacije preko neke svoje vrste zagrobnog života do ideje da je životna sila samo energija koja se oslobađa posle smrti i vraća nazad u ciklus. Zanimljivo je da je popularan simbol rukom koji se često naziva "djavolji rogovi", stisnuta pesnica sa ispruženim kažiprstom i malim prstom, zapravo simbol Rogatog Boga. Još zanimljivije je da kod nas popularan "šipak", stisnuta pesnice i palac proturen između srednjeg prsta i kažiprsta, zapravo pedstavlja klitoris i simbol je Boginje.Religijski simbol je, kao što sam već rekao, pentakl. Ili pentagram. Do koncenzusa o tačnom nazivu se nikada nije došlo. Čak i izvan paganskih krugova niko nije precizno ustanovio šta pentagram, odnosno pentakl, treba da predstavljaju. U slučaju veštičarenja, pentakl je iscrtana petokraka zvezda u krugu i ona konceptualno simboliše sve oko nas. Konkretno, kraci zvezde su elementi zemlja, vatra, vazduh, voda i spirit (nije duh, nije duša, ako neko zna adekvatan prevod nek' se javi). Simbol se često pogrešno vezuje za satanizam u popularnoj kulturi, u glavnom obrnut naopako. Većina veštica nije rada obrtati pentakl naopako jer upravo gornji krak predstvlja spirit, mada neke tradicije obrnutom pentaklom simbolišu pripadnost višem rangu. U bilo kom slučaju, sa satanizmom nemaju nikakve veze.
Kao što je verovatno lako pretpostaviti, veštice se bave magijom. Svaka veštica ima svoj magijski pribor od kojih je centralni atame, ritualni nož. U zavisnosti od tradicije senzibiliteti se mogu razlikovati, ali često za jako važne rituale krv (isključivo sopstvena, nikad više od par kapi) predstavlja važan element, uz obaveznu reprezentaciju svih pet elemenata na ovaj ili onaj način. Bitno za shvatiti u vezi veštičije magije je da njihov koncept korišćenja magije i popularne ideje o magiji nisu preterano slične stvari. Bacanje čini jeste česta praksa svake aktivne veštice ali to je praksa sličnija molitvi nego nekakvom čarobnjačkom vračanju. Istina, postoje rituali i pravila po kojima ti rutali funkcionišu, ptrebno je imati oltar i sve šta ide uz to. Međutim, u osnovi veštičijeg shvatanja sveta je ideja da Boginja postoji u svemu, pa i u osobi ili osobama koje vrše ritual. Kroz tu povezanost, magija treba izazvati nekakvu promenu, a primarna linija delovanja je upravo kroz osobu koja vrši ritual. Često će takva osoba da zamisli nešto u glavi i pokuša da projektuje to na svoje okruženje. Jedan od bazičnijih principa zalečenja uključuje vizuelizaciju nekakve lopte sačinjene od svetla koja se utapa u deo tela gde bol treba da se ublaži ili koji treba zalečiti a, striktno fenomenološki gledano, to su identične procedure koje koriste grupe za pomoć ljudima sa rakom i sličnim neizlečivim bolestima. Što će reći, pozitivna autosugestija. No tu već izlazim iz domena religijske prakse, što nije tema ovog teksta.Da bi neko postao deo Wicca religije nije potrebno mnogo toga da uradi. Zapravo, veliki broj tradicija smatra da je obaveza inicijacije od strane nekoga ko već pripada religiji potpuno nepotrebna i samoinicijacija je standardna praksa. Postoje tradicije sa striktnim pravilnicima ali mnogo češće se buduće veštice ohrabruju da same nađu svoj put. Upravo to je razlog neverovatnoj raznolikosti Wicca tradicija. Ipak, veliki broj veštica praktikuje svoju religiju u grupama. Takve grupe se zovu koveni i obično imaju vrhovnu sveštenicu bez neke posebne hijerarhije za ostale članove. Smatra se da je optimalan broj članova 13, ali insistiranje na određenoj brojnosti, kao i sve ostalo, zavisi od slučaja do slučaja.
Kao što se može zaključiti, nikakva institucija Wicca religije ne postoji, niti autoritet koji proklamuje pravila. Jedino pravilo koje je univerzalno prihvaćeno predstavlja takozvani Wiccan Rede, a glasi: "An it hurt none, do as ye will." Odnosno, ako nikome ne škodi, radi šta ti je volja. U skladu sa time, ne postoje nikakva ograničenja na članstvo niti na delatnosti članstva. Jedan od glavnih izvora negodovanja javnosti povodom veštica u dominantno hiršćanskim podnebljima je upravo prihvatanje homoseksualnih članova i odobravanje seksualnih odnosa pre braka.
Istorija religije nije baš sasvim jasna i nema mnogo mogućnosti da se takvo stanje ikada promeni. Simboli koji sugerišu na koncepte Boginje i Rogatog Boga se mogu naći rasuti kroz mnoge antičke civilizacije pa čak i neke ilustracije na pećinskim zidovima. Figure koje ilustruju žensku plodnost su pogotovo poznate i pagani često njih koriste kao rane dokaze obožavanja Boginje. Istorijski, međutim, direktnu vezu je jako problematično uspostaviti. Zapravo, najraniji konkretan dokaz veštičarenja se nalazi u maničnom spaljivanju veštica širom Evrope u XVI i XVII veku (procene dolaze i do cifre od sto hiljada ubijenih). Izvesni autori su smatrali da je dobar broj osuđenih zapravo bio deo panevropske religije koja se zasnivala u obožavanju prirode i da je njihov Rogati Bog pogrešno interpretiran od strane hrišćana kao djavo. U ranom periodu neopaganizma, moderne veštice su smatrale da su direktni naslednici te religije. Tokom godina, ispostavilo se kao gotovo nemoguće održati tezu da su svi osuđeni za veštičarenje u tom napadu masovne histerije, ili makar samo deo njih, zaista praktikovali neku zajedničku formu religije. Danas veliki broj racionalnih pagana tu priču vidi samo kao vrstu kreacionog mita bez ikakve faktuelne vrednosti.Prvi materijalni dokaz koji ima legitimne veze sa modernom praksom veštičarenja je knjiga Aradia, or the Gospel of Witches iz 1899. godine, od autora Charles Godfrey Leland. Knjiga govori o kultu veštičarenja koji je, navodno, prikriveno vekovima opstao u Italiji. Leland se dugi niz godina bavio proučavanjem folklora u okolini Firence i bio je u redovnom kontaktu sa devojkom poznatom samo kao Maddalena koja je, navodno, bila deo te opstale ali polako umiruće religije. Informacije i tekstove koje je dobijao od nje uvrstio je i u svoje prethodne knjige, međutim Aradia je poduhvat svoje vrste. Tek posle više godina istraživanja saznao je za postojanje teksta koji objašnjava osnovne postulate italijanskog veštičarenja a Maddeleni je bilo potrebno više od decenije da taj tekst pronađe. Objavljena knjiga je ništa više od preveda doičnog teksta, tako da je navesti Lelanda kao autora vrlo diskutabilna (ali česta) praksa. Postoji pregršt dokaza koji ukazuju na verodostojnost Lelandovog dolaska do spisa. Kontekst je, međutim, u više navrata bio doveden u pitanje i zaključak o viševekovnoj pritajenoj tradiciji veštičarenja u Italiji je daleko od prihvaćenog. Ipak, Aradia predstavlja veoma bitno delo usvojeno od strane većine Wicca tradicija, ali i od strane slične ali odvojene tradicije modernog italijanskog veštićarenja pod imenom Stregheria.
Za moderni preporod paganizma bitna godina je 1951. Tada je u Velikoj Britaniji konačno ukinut zakon protiv veštica i ubrzo potom u javnost je isplivao izvesni Gerald Gardner. Gardner je tvrdio da je još 1940. godine bio tajno iniciran u jedan veštičiji koven, implicirajući neprekinutost veštičije tradicije vekovima unazad. Od tog trenutka nadalje Wicca (Gardnerov naziv, nije definitivno utvrđeno zašto je odabrao taj termin) je doživela veliku ekspanziju gotovo u startu se račvajući u zasebne tradicije. Problem, međutim, je što mnogo toga što je Gardner govorio ili provereno nije istina ili se u opšte ne može proveriti. Za početak, za sveštenicu New Forest kovena u koji tvrdi da je bio iniciran, izvesnu Old Dorothy, nikada nije utvrđeno da se zaista bavila veštičarenjem mada jeste potvrđeno da je u pitanju stvarna osoba. Izdavala se kao hrišćanka u javnosti, međutim to ne znači mnogo obzirom da bi završila u zatvoru u suprotnom. Autori koji su istraživali njen život su se podelili između onih koji smatraju da nije nikako mogla biti veštica i onih koji smatraju da je očigledno bila. Što će reći, ništa se ne zna. Jedina druga osoba iz tog kovena koju je Gardner spominjao je izvesna Dafo (njeno veštičije ime), za koju postoje indicije da je bila i u romantičnoj vezi sa Gardnerom. Godinama i godinama kasnije, Gardnerovi sledbenici su uspeli nekako da ustanove njen identitet ali do tada se ona već duže vreme povukla iz veštičarenja zbog ekstremno hrišćanske porodice i na pitanja o njenoj prošlosti u glavnom nije ništa odgovarala, sem jednom kada je prokomentarisala da je njeno interesovanje za veštičarenje bilo isključivo iz radoznalosti. Gerald Gardner je imao veliku ljubav ka medijskom eksponiranju (mnogi pretpostavljaju da je to jedan od razloga zašto se Dafo povukla) i tokom vremena je pokazivao sve veću zaljubljenost u veličinu sopstvene persone. Mnogo kasnijih radova jednostavno nije prihvaćeno od strane njegovih (bivših) sledbenika i, iako je Gardnerian Wicca verovatno najpoznatija tradicija u okviru religije, mnogi su otišli svojim putem. Njegova učenica Doreen Valiente se zapravo smatra majkom religije. Vrlo rano se uključila u Gardnerov rad, postala je vrhovna sveštenica u njegovom kovenu (zbog obaveze da tu titulu drži žena) i, pored toga što je naučila od njega sve što se naučiti moglo, imala je oštro oko za plagijate i zdravu želju ka racionalnom pristupu materiji. Umela je da prepozna gde je sve Gardner pozajmljivao elemente magijske prakse od Aleister Crowley-a sa kojim je Gardner bio u kontaktu (recimo samo da "An it harm none, do what ye will" mnogo liči na Crowley-ev "Do what thou wilt shall be the whole of the Law") i izvukla priznanje da su tradicionalni rituali koje je nasledio bili fragmentisani i delimično nejasni, te je morao nekako da popunjava rupe. Izašavši iz njegovog kovena sa dobrim brojem članova besnih na Gardnerove ispade u medijima i očigledno nepoštovanje sopstvenih načela, dalji rad Doreen Valiente je postavio osnove onoga što većina danšnjih veštica smatra Wicca kanonom.Kao religija, Wicca se ne može smatrati starijom od polovine prethodnog veka. Ali Wicca svakako vuče snažnu inspiraciju iz antičkih religija i meni lično je veoma privlačan pokušaj rekonstrukcije takve ideje. Dobar broj modernih praktikanata jeste upoznat sa problemima mitologije u okviru sopstvene religije, što je redak momenat iskrenosti u bilo kojoj religiji. Nedostatak strukture je u tom pogledu pomogao, ali za negativnu stranu ima upliv neverovatne količine New Age prakse, otkako je to postalo popularno u mainstream kulturi. Odjednom karma, meditacija, kristali i visci češu laktove sa ritualom spuštanja meseca i svetom menstrualnom krvi (o da). Bilo kako bilo, Wicca opstaje, u mnogo zemalja ima status punopravne religije, a šta će dalje biti sa njom niko ne zna.
Za kraj, svim paganima želim srećan Mabon i Pagan Pride.