Skoro svi smo se, na razne načine, dotakli paradoksa vezanog za fikciju, izmišnjeno, gde:
- Umemo da gajimo osećanja prema izmišljenim osobama, životinjama, predmetima, pojavama, događajima
- Za izmišljeno, proizvod naše ili tuđe mašte, verujemo ili znamo da je izmišljeno
- Da bi smo gajili osećanja prema nekome ili nečemu taj neko ili nešto bi trebao ili trebalo da postoji.
Kao i mnogi paradoksi, još od starih Grka, i ovaj postaje manje paradoksalan kad u igru uvučemo vreme i sekvenciranje naših osećanja i razmišljanja kroz vreme, često merenim u kratkim intervalimo od nekoliko sekundi ili manje - jednog trenutka nam rade regioni u mozgu, u dominantnom maniru, zaduženi za mentalnu projekciju onog što može donekle i objektivno da postoji. Ili, "radimo" na apstraktnijoj verziji objektivnoj u našem mentalnom svetu. A onda, sledećeg trenutka, pažnja može da nam se pomeri bliže stvarnoj ili izmišljenoj pojavi, manje apstraktnoj, konkretnijoj, stvarnom liku iz života ili filma, na primer.
Pre nego što pređem na ono što me interesuje interesantno je setiti se kako reagujemo na apstraktnu umetnost. Muzika prva pada na pamet i oni koji to bolje znaju pričaju o dva reaktivna puta (verovatno jedna od mnogih podela) - onom "brzom" putu za koji nam je shvatanje presporo kao sredstvo i onom drugom kojim mogu da prošetaju artikulabilne asocijacije, razmišljanje, intelekt uopšte. Ili, kako ovaj drugi put opisuje Jerrold Levinson u knjizi Contemplating Art - Essays in Aesthetics - spoznajno moderiranom, odnosno putem gde kombinujemo sposobnost prepoznavanja, razumevanja i mašte.
Levison ima i meni interesantno, iako prosto, ime za niz osobina muzike od kojih kreće ovaj prvi put - sonic features (osobine zvuka) od najprostijih kao što su tempo, promene tempa, jačina zvuka i promene u jačini, do skladnih ili disonantnih intervala.
Muzika je specijalna, naravno, i zbog uloge čula sluha u evoluciji, iako je dovoljno setiti se nekog apstraktnog vajarskog dela, naškrabane vinjete, tuđe ili naše, pa poverovati da u našem emotivnom odgovoru na muziku ili neku drugu apstraktnu umetnost nema neke velike razlike.
I ovde meni sama pojava zvučne reči sonic u eksplozivnoj smesi realnog, fiktivnog i apstraktnog budi asocijaciju na super-sonic eksploziju co-kreativnog unutar internetom orkestriranog socijalnog umrežavanja, gde se odjenom komeša mnogo veći broj fragmenata naših i tuđih identiteta, stvarnih i izmišljenih događaja, dela, situacija i mogućnosti nego što smo sposobni da smestimo u neki od evolutivno ili životno proverenih okvira.
U tom komešanju sve se dešava prebrzo. I pošto prosečan život još uvek nema alternativu onoj "prilagodi se ili umri" izreci što uznemirava naš fini, neprekidni unutrašnji rad na renormalizaciji našeg proteklog života, unutar uvek novih normativnih okruženja, interesantno je kako je ne samo ta naša mala, privatna istorija na sve žešćem udaru nego i istorija u širem smislu.
U eseju "The Irreducible Historicality of the Concept of Art" Levinson priča o ulozi istorije u tekućem konceptu umetnosti i meni je sad najjednostavnije da posle svojih interpretacija i sažimanja u moju memorijsku lokaciju stavim polu-moju polu-misao da ako bi u konceptu umetnosti bilo previše istorije i logike onda bi to bilo u ozbiljnom sukobu sa našim intuitivnih shvatanjem koncepta umetnosti.
Kad je bal što da ne vidim i sve manju ulogu istorije uopšte u rastvaranju, u Internet loncu, jednog i svakog u svemu ostalom: umetnosti, razmišljanja, života uopšte, privatnog, društvenog, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, realnog i imaginarnog.
Još jedan razlog za naglašenu sentimentalnost? Ne znam, dok ne oformim neko mišljenje umesto mlaćenja i rukama i nogama, i sve u loncu koji ključa, uvek mogu da se opustim i plutam.
Kome se ne sviđa asocijacija plutanja u loncu koji ključa možda će se više svideti asocijacija transdisciplinarnosti predstave na rubu urbanog.
Prozor u mnoštvo linkova nudi Stanford Humanities Lab, Mixed Reality je u mnoštvu Google, YouTube i ostalih linkova.
A kome se ne sviđa ovaj priprost interface što sad korisitmo moraće da se strpi još malo, iako programeri vredno rade :)
Ps: Prvi deo naslova i uvodna ilustracija su iz kreativne agencije JasneZ, thanks.