Bulevar bulevara
U Vršcu je svečano otvoren Bulevar. Prisustvovali su ministri Ivica Dačić, Milutin Mrkonjić, predsednik Izvršnog veća APV Bojan Pajtić, Crkva, lokalna vlast i naravno ne na poslednjem mestu, lokalni feudalci na čelu sa Miodragom Babićem.Srećnih građana gotovo da nije ni bilo (par njih je prošlo uz smrznutu i vetrom šibanu konstataciju:Šta, skupila se banda?)
Centralnu ulicu koja je izvorno ( Weiskirchen strasse) bila pokrivena kamenom kockom baš kao Jelisejska polja ili Crveni trg, sa kolonadama bogatih stabala koji su štitili narod od sunca i vetra, nosioci ,,modernosti,, su jednostavno obrijali, izvadili joj dušu i zalili asfaltom.Sve to za oko 5 miliona eura?!
Ako i zanemarimo ovo kulturološko pitanje urbanističkog nasleđa, ostaje i dalje ozbiljan problem saobraćajne logike bulevarskog neimarstva, naime ovaj za razliku od drugih ne vodi nigde.Posle hiljadu metara dolazi do ulice potpuno poprečne i ponosni vozači mogu samo da razrešavaju dilemu (dok stoje pred semaforom) – hoće li desno do gradske ludnice ili levo do zelene pijaci?
Težak izbor.
No da se ne upuštam u subjektivne urbano-sociološke analize bolje je da pogledamo jedan potpuno objektivan dijalog sasvim prikladan ovoj urbanističkoj svečanosti :
Beranže: Nečuveno!Nečuveno!Neverovatno!Za mene je to pravo čudo...čestitam, najtoplije čestitam gospodine Arhitekto, divno, divno!...Zaista!
Arhitekta: O, dragi gospodine....
Beranže: Da,da...Moram da vam čestitam.Prosto je neverovatno...stvarnost prevazilazi maštu!
Arhitekta:Plaćen sam da uradim taj posao, to mi spada u svakodnevni posao, to mi je struka.
Beranže: Razume se, razume se.Jeste li dobro plaćeni?Izvinjavam se, možda sam nametljiv...
Arhitekta: Ne izvinjavajte se, molim vas.Plaćen sam osrednje prema tarifnom pravilniku.Pristojno.Da se živeti.
Beranže: Drago mi je...kako lepa kuća!Fasada je divna, čist stil!Osamnaesti?Ne, petnaesti ili dvadeseti vek?U svakom slučaju klasična, a pre svega koketna,koketna...
Arhitekta: To je u ovom kraju pravilo.Proračunato je, namerno napravljeno.Ništa ovde nije prepušteno slučaju, vreme je uvek tu lepo...Zato se placevi i prodaju....tačnije, prodavali su se vrlo skupo....
Beranže: Divno!..Vidite, rekli su mi, a ja nisam verovao...ili tačnije nisu mi rekli, ali sam znao, znao sam da u vašem mračnom gradu, usred četvrti u crnini, prašini i blatu, postoji ova svetla četvrt, kvart van kategorije, sunčanih ulica, sumčani grad u gradu koji ste sagradili....
Arhitekta: Ništa neobično, kažem vam, tehnika.Pokušajte da shvatite.Trebalo je da idete u školu za odrasle.Ovo je prosto ostrvce...sa skrivenim ventilatorima po ugledu na oaze.
Beranže: A, da...Tačno.Govorite o gradovima koje nazivaju još i fatamorganama.A tamo? Šta je tamo?
Arhitekta: Ah, da.Bazen.Hteo sam da vam pokažem.Priđite, priđite!
Beranže:Da priđemo?
Arhitekta: Pogledajte, šta vidite?
Beranže:Gospode!
Arhitekta:Nemojte se onesvestiti, muško ste!
Beranže: Vidim...zar je moguće...Da, vidim kako pliva na površini leš malog dečka s obručem...dečačića od pet-šest godina...A pored njega, sav naduven, leš inžinjerijskog oficira u svečanoj uniformi....Ko je to učinio?
Arhitekta: Ubica!Razbojnik! Uvek isti, neuhvatljiv!
Beranže: Kad bi ste imali bar njegov opis.
Arhitekta: Imamo ga.Njegova slika je na svim zidovima.
Beranže: Otkud vam slika?
Arhitekta: Našli smo je na davljenicima. Znamo i kako radi. Svi to uostalom znaju u ovom kraju.
Beranže: Ne mogu da razumem!
Arhitekta: Šta ćete! Ipak je to dosta zanimljivo...eno vidite, tamo na tramvajskoj stanici.Kad siđu putnici, pošto privatni automobili idu samo po sunčanom gradu, on stupa u akciju!Prerušen u prosjaka, kukumavči, traži milostinju.Uobičajeni trikovi.To ne uspeva, to je tek uvod.Njuši, traži dobru dušu.Obično ga odbijaju, dobroj duši se žuri, nema vremena, i tako stignu do bazena, i on prelazi na stvar!Nudi žrtvi da joj pokaže Pukovnikovu sliku!To je neodoljivo.A pošto se već smrkava dobra duša se nagne da bolje vidi.U tom času je izgubljena.Koristeći njenu udubljenost u posmatranje slike, on je gurne, ona pada u bazen i udavi se.Stvar je završena, ostaje mu samo da traži novu žrtvu.
Beranže:Neverovatno!Neverovatno!
Arhitekta: Ali istinito! ( Zagrize sendvič) Ne jedete?..Ne pijete?..Stiže tramvaj.
Izvod iz komada ,,Neplaćeni ubica,, Ežena Joneskua