Kiša zna da natera čovek da se uvuče u sebe. Dok nemilosrdno pada, pokazujući svoje moći i potrebu za padanjem, sa njom pada i čovek ili se rastapa iznutra ne dozvoljavajući da negde probije, prokapa. Pad može da znači i podizanje. Kiša zna da izazove setnost, ali i radost, zna da pomeša jedno sa drugim, što bi moglo da se razume kao rastočenost trenutka. Da li je neophodno da se shvati zašto kiša pada baš onda kada nama ne odgovara, kada nam je stalo do sunca ili to priroda čini u dogovoru zaobilazeći čoveka. Kiša je uglavnom dobročiniteljska, nadoknađuje rezerve vode, pomaže rastinju da izdžiklja, da se održi ta namera, da se čovek održi, da ne bude usamljen. Apsurd!?
Dok nam kapi u glavi zakivaju ritam postojanosti u isto vreme u nama se budi večni bundžija : nemoj sada kišo, može od sutra svaki dan, samo ne danas. Kiša ne razume to drugo biće u čoveku, ona živi i radi po nahođenju, u njoj ne postoje dve ili tri ličnosti, ona je jednostavno kap vode, slabijeg ili jačeg inteziteta. Kiša nije sklona samovanju. Možda zbog toga što to stanje prenosi na čoveka.
Volim miris kamena posle kiše.
Kao dete čekao sam s’ nestrpljenjem kišu. Uzeo bih svoju kuku drvenjači i upustio se u avanturu s’ puževima koji su ispod drača prokopavali bunkere da vide svetlost dana, udahnu svežinu. Više bih im pričao, vraćao ih u zemlju, nego što bih ih skupljao i kasnije koristio za jelo. Svaki spuž u očima odraslih činio me je bitnijim, imao sam dodatno poštovanje. Sećam se kako su se ovce jagnjile uz rosulju. Vlažna jagnjad, vlažan vazduh, mokar kamen i trava. Jagnjašcad izmile, pripomognemo da izađu, kišica ih malo okupa, pre nego što ih majka obliže.
Kiša je u meni izazivala divljenje životu, nagonila me da odvojim deo sebe za nju, trajno se urezivala. Ništa lepše od trčanja i ludovanja po letnjem pljusku. Sećam se kada se nas pet klinaca i jedna curica ošišalo do glave, krupne kapi su tukle galtku površinu, takmičili smo se čija glava će više da dobije nebeskih čvegera, slušali čija glava više zvoni i smejali se najpraznijoj.
Sećam se prvog kišnog poljupca. Ne možeš da pronađeš usta, sve je isto, klizi, pa se onda mora ponovo i tako do beskraja vijaš kapi kiše po celom licu, niz vrat, ramena...krenu i ruke, jer usne ne mogu sve da skupe. A, ona iz inata ne prestaje, podaje se, ljubomorna. Setih se jednog avgustovskog kišnog jutra. Odlazio sam daleko, na školovanje, još se nisam počeo ni brijati, golobradac. Letnje jutro pretvorilo se u jesen, kao da pomogne majci koja je na pristojnoj udaljenosti pratila mene i oca. Govorio sam da se vrati kući, da ne plače, eto mene u januaru. „Ne plačem, to kiša pada.„ Nije odustajala.
Jednog kišnog dana, ulice još nisu bile asfaltirane, na prozor mi pokuca komšija, čiji je otac poubijao svoje košije u selu - „zaglavio sam se, deca su u kolima, treba mi pomoć.„ Pomogao sam dok su ostale komšije pretećim pogledom gledale kroz prozore. Zašto deca moraju da ispaštaju?
Najradosniju kišu doživeo sam kada se kćerka rodila. Dok je sa mamom bila u prodilištu, navraćao sam tri puta dnevno da ih vidim kroz prozor kako ručkaju. Tih julskih dana nežno je padala kiša, a ja sam biciklom lutao varošicom ne skidajući osmeh sa lica. Mnogi su mislili da sam pošandrcao. Bili su u pravu, tu blesavost i danas čuvam.
Sada mi kišu najavljuju kostobolja i migrena. Uortačile se, ne bih li prestao da volim kišu, a ja uporan zbog sećanja, njene neminovnosti, zbog zajedničkog postojanja, iščekujem svaku kap.