Naraštaj nedotupavnih obesio nam se o vrat poput ogrlice nanizane leševima... Džordž Orvel
Možete li da zamislite kako bi u Srbiji prošao neko ko bi se usudio (parafraziram jednog poljskog političara) da ustvrdi kako su naša istorija i naša tradicija danas velike prepreke za ubrzanu modernizaciju zemlje?! Zaglibljena u mulj i mit, Srbija današnjice nije raščistila s prošlošću, ona ne zna šta bi sa sobom u sadašnjosti, niti sluti šta treba da očekuje od sutrašnjice. Ono što zna pravi se da ne vidi – ono što vidi ne želi da zna...
Mantre o tome “kako ni po koju cenu nećemo pristati da nam se oduzme Kosovo”, sa sve pripadajućim patetičnim privescima, postojeću konfuziju pojačavaju do same granice besmisla. U redu – ne damo. S tim što iza ovog “ne damo” izgleda da nema dalje. Ne damo i tačka!
Pretpostavimo recimo, situaciju u kojoj Kosovo ostaje u Srbiji! Može li u tom scenariju iko od onih koji “ne daju” odgovoriti na pitanje šta će Srbija sa tim i takvim Kosovom? Kakve su joj namere? Čime će to suverena Srbija na svojoj neotuđivoj teritoriji moći da zaštiti preostalu srpsku manjinu kao i kulturno-istorijske i verske spomenike na KiM u slučaju da do nezavisnosti ne dođe? Na koji način Srbija misli da u svoje političko uređenje integriše gotovo dva miliona kosovskih Albanaca od kojih je gotovo 2/3 mlađe od 30 godina? Da li bi Srbija, u slučaju da se to dogodi, bila spremna da, recimo, u budućnosti prihvati demokratski izabranog kosovskog Albanca na čelu vlastite Vlade?! Da li postoji rezervni plan u slučaju da do nezavisnosti ipak dođe? Da ovom prilikom ne ulazimo u pitanja tipa: a kako ćemo mi to da ne damo - i ko će uopšte nas o bilo čemu da pita... Umesto realnosti i vizije opet se igramo nudeći šansu Rusiji da još jednom, preko naših leđa, pokaže da je velika sila. Tačnije, šansu Putinu da poentira pred predstojeće izbore...
Paradoksalna situacija u kojoj se pola aktuelne Vlade, makar deklarativno, zalaže se za evroatlanske integracije ─ dok njena druga polovina čežnjivo mašta o obnovi hladnog rata, rezultira gotovo fanatičnom upornošću u odbijanju da se prihvati politička realnost i shvati da međunarodni odnosi funkcionišu na drugačijim osnovama nego u vreme dok je Tito bio živ. Ljudi koji ovde sebe doživljajavju kao političku elitu nikako ne shvataju da je hladni rat prošao i da Srbija nije, niti je ikada, kako su nas učili, bila na bilo kakvoj svetskoistorijski važnoj raskrsnici ikakvih puteva. Realnost kaže da je ona jedna mala, zapuštena, i ne bez vlastitih zasluga, poražena, ponižena i podeljena zemlja... Zemlja koja u svom mazohističkom trčanju unazad i udaljavanju od civilizacije još ne poseduje vrednosni sistem, u kojoj ne postoje izgrađene institucije, pravila ponašanja ─ o poštovanju zakona i (demokratske) procedure da i ne govorimo...
Uostalom, zna li iko da kaže šta su državni prioriteti današnje Srbije: koja je to državna strategija, u čemu se – izuzev opštih mesta tipa nova radna mesta i tako to – ogledaju principi vladajuće politike, koji su prioriteti sutrašnjice. Jesu li bitniji ljudi ili teritorije, država ili društvo, nacija ili građanin?!
Politika zabijanja glave u pesak i beskonačnih prolongiranja suočenja sa realnošću ─ praćena su očekivanjima da će se stvari same od sebe već nekako sklopiti u našu korist... Državna politika u tom kontekstu neodoljivo podseća na one tragikomične hodočasnike koji svakog 25.maja posećuju Kuću cveća ─ sve kako bi se tamo osvedočili kako nikad neće biti kao što je bilo. ─ Ma jel’te molim vas?!
Sistem vrednosti zasnovan na lažima i samozavaravanjima koji odavno ne funkcioniše nikako da bude zamenjen novom (drugačijom) vizijom političke realnosti. Umesto edukacije i političke emancipacije ovog nesrećnog društva opet je na delu nastavak mitomanskih samoobmanjivanja u koja ne veruje apsolutno više niko (uključujući i one koji ih izgovaraju, naravno).
E sad: ako se pitate zašto sve ovo pišem ─ i koja je svrha ove autoterapije Blogom onda se lepo zabrinite... Tj. vreme je da lepo ugasite komp.