Svi mi smo, skoro svakodnevno, izloženi (ili učestvujemo u) ljudskom razgovoru. Nekada to može da bude kratka izmena reči s ljudima koje ne poznajemo (prodavcima u radnji, na primer, ili saputnicima u javnom saobraćaju), a nekada se namerno sastanemo s prijateljima da se ‘'lepo ispričamo''. Nekada prisustvujemo razgovoru drugih ljudi, ili u njima učestvujemo, a nekada samo čujemo odlomke razgovora na ulici. Moj omiljeni sajt o ovome se zove overheard in New York, gde se sakupljaju baš ovakvi odlomci koje je neko čuo na ulicama Njujorka. (Na primer, Prokleti vegetarijanci, neprestano pokušavaju da osvoje vlast na svetu! - komentar sredovečne žene u Starbaksu na 51. ulici).
Ukratko, kad su ljudi zajedno, oni razgovaraju. Razume se, postoji beskonačno mnogo tema o kojima ljudi razgovaraju, kao i situacija u kojima se taj razgovor može da vodi. Zbog toga, deluje malo neočekivano da bi mogla postojati sistematska analiza ljudskih razgovora, i da takav razgovor u sebi sadrži inherentnu i prilično rigoroznu logiku i čvrste ‘'zakone''. Budući da je ovo mesto gde se razgovori neprestano vode, učinilo mi se da bi bilo od pomoći da napišem nešto o logici razgovora. I o tome je ovaj blog - o zakonima razgovaranja.
Ovde najpre imam u vidu razgovore koje sagovornici dobrovoljno vode o bilo kojoj temi - isključujem, za sada, situaciju kada razgovarate, na primer, sa policijskim islednikom koji vas sumnjiči za pljačku banke. Dakle, u pitanju su obični, svakodnevni razgovori.
Zanimljivo je, takodje, i o ovome će biti više reči kasnije, da su ljudi u stanju da iz načina razgovaranja (videćemo kasnije šta ovo precizno znači) sa nekim, donesu čvrst sud o svom sagovorniku, o njegovoj ličnosti, ili moralnim i drugim ljudskim osobinama koje taj sagovornik ‘'ima''. Ovo je, često, i ključni orijentir našeg snalaženja u svetu naseljenom drugim ljudima. Ako je to tako, a ja verujem da jeste, onda arhitektura ljudskog razgovora mora da u sebi sadrži nekakve stabilne invarijante, ili ‘'zakone'', kojih mi ne moramo nikad da budemo ekplicitno svesni, ali koji postoje kao što postoje čvrsti zakoni gramatike kojih se nesvesno pridržavamo da bi mogli da se služimo jezikom. Ali, podjimo redom.
Koliko znam, prvi pokušaj da razume logiku razgovora je napravio P.H. Grice (Gris), 1967. godine. Gris je u početku svoje karijere radio na Oksfordu, a kasnije se preselio u SAD gde je do kraja života (1988.) ostao kao profesor filozofije na Berkli Univerzitetu, u Kaliforniji. Svoje ideje o logici razgovora je izložio na jednom predavanju na Harvardu, i one su kasnije štampane u obliku eseja pod naslovom Logic of Conversation (ovaj tekst se lako može naći na internetu).
U svojoj analizi, Gris polazi od ‘'čistog razgovora'' koji definiše kao kooperativni čin u kome sagovornici učestvuju sa zajedničkim ciljem. Ovo je formulisano kao osnovni postulat razgovora, ili Princip Kooperativnosti, koji glasi:
Doprinesi razgovoru onoliko koliko je potrebno, u odgovarajućoj etapi razgovora, poštujući cilj i pravac koji razgovor ima.
(U blogerskom žargonu bi se ovo prosto formulisalo kao ‘'nema trolovanja'', ali o tome ćemo kasnije).
Polazeći od ovoga, Gris izvodi, ili formuliše, četiri specifična pravila, ili zakona (on ih zove maksime) a koje svrstava u sledeće kategorije: količina, kvalitet, odnos i način. Radi lakšeg razumevanja, ove kategorije se mogu ilustrovati sledećim, vanjezičkim, primerima preuzetim od Grisa (razume se, svako može da navede svoje primere).
Količina: ako pomažete prijatelju koji popravlja automobil, vaš doprinos ne treba da bude ni veći ni manji od onoga što se od vas očekuje; na primer, ako su u nekom trenutku vašem prijatelju potrebna četiri šrafa, on očekuje da mu baš toliko šrafova dodate, a ne šest ili dva.
Kvalitet: ako sa prijateljem pravite kolač, vaš doprinos ovom zajedničkom poslu treba da bude pravi, a ne površan; na primer, ako je njemu potreban šećer, on od vas ne očekuje da mu dodate so.
Odnos: ostajući sa primerom pravljenja kolača, vaš doprinos treba da bude adekvatan na svakoj etapi ovog posla. Na primer, ako vaš prijatelj meša testo, on ne očekuje od vas da mu pružite zanimljivu knjigu za čitanje, bez obzira koliko bi on, u drugoj situaciji ili vremenu, zaista želeo da tu knjigu pročita.
Način: u čemu god zajednički učestvujete sa prijateljem, on od vas očekuje da jasno stavite do znanja koji je vaš doprinos, i da taj doprinos napravite u razumnom roku (razumnom brzinom).
Gornje primere saradnje (kooperacije), u kontekstu ljudskog razgovora, Gris formuliše svojim ‘'maksimama'', tako da u kategoriji Količina postoje dve koje se odnose na količinu informacija koje sagovornik treba da pruži.
*Tvoj doprinos treba da bude informativan koliko to situacija zahteva.
*Ne doprinosi informacije koje tom razgovoru nisu potrebne.
U kategoriji Kvalitet, Gris navodi tri maksime, od kojih su poslednje dve izvedene iz prve.
*Pokušaj da informacija koju daješ bude istinita
*Ne govori stvari za koje veruješ da su netačne
*Ne govori stvari za koje nemaš dovoljno dokaza
U kategoriji Odnos, Gris navodi samo jednu maksimu:
*Budi relevantan
I, najzad, u kategoriji Način, Gris navodi pet maksima - prvu opštu, dok su ostale četiri njena specifikacija:
*budi jasan
*izbegavaj nejasne izraze
*izbegavaj dvosmislice
*budi kratak
*budi uredan
Sve ovo gore navedeno bi trebalo da budu pravila, ili zakoni, ‘'cistog razgovora'', kojih, se, Gris kaže, svi mi uglavnom pridržavamo, ali i pravila kojih je razumno pridržavati se, i koje ne bi valjalo da narušavamo. Medjutim, upravo u narušenju, i načinu narušenja, ovih pravila se nalazi sva magija ljudskog ljudskog razgovora.
Naime, narušavajući ova pravila, mi smo u stanju da razgovoru damo drugačiji tok i smisao, ili da postignemo odredjene retoričke efekte. Ove posledice narušenja pravila razgovora, Gris zove ‘'implikature''. Treba zapaziti da nije reč o implikacijama , kao u matematici i logici, gde iz jednog iskaza logički i nužno sledi odredjeni zaključak, već o tumačenju onoga što je rečeno.
Implikature se mogu veoma često čuti u ljudskom razgovoru. One mogu da budu od ključnog značaja za naše razumevanje stanja našeg sagovornika, ili, čak, njegovog vidjenja sveta. Ako, da navedem primer koji se meni nedavno desio, pitam nekog za tačno vreme i taj mi odgovori, i pritom doda ‘'a, eto, baš prije dva sata me napustila žena Merima - otišla sa Mujom pjevačem iz Kladuše'' ona narušava drugu maksimu iz kategorije Količina (ne pružaj informacije koje tom razgovoru nisu potrebne).
Gris sličnu implikaturu analizira na sledeći način.
Zamislimo ovakav razgovor:
Lazar: Kako te služi automobil koji ti je brat pozajmio da koristiš?
Jelena: Pa, još se nije pokvario.
Lazar o ovome može da rezonuje na sledeći način:
Jelenina primedba narušava maksimu ‘'budi jasan'' iz kategorije Način
S druge strane, nemam razloga da mislim da se ona ne pridržava Principa Kooperacije, tj., ona saradjuje u ovom razgovoru.
Pod ovim okolnostima, ja mogu da zaključim, ako je Jelenina primedba relevantna, da Jelena veruje da automobil njenog brata može da se pokvari.
Jelena zna da sam ja u stanju da ovo poslednje zaključim.
Dakle, implikatura Jeleninog odgovora je da automobil njenog brata može da se pokvari.
U realnim razgovorima, ljudi mogu da narušavaju jednu ili više gornjih maksima. Nekada se to radi namerno da bi se postigla odredjena implikatura, ili metafora, ili efekat. Na primer, neke večeri, žena i muž se žestoko posvadjaju, žena pobaca nameštaj, porazbija stvari, itd. Zatim se žena ujutru obrati mužu sledećim rečima: ‘'Izgleda da sam sinoć bila malo nervozna''. Razume se, muž zna da je žena prethodne večeri bila van sebe od besa, i da njen opis svog stanja kao ‘'malo nervozna'' narušava maksimu ‘'ne govori stvari za koje veruješ da su netačne'' iz kategorije Kvalitet. U ovom slučaju, muž ove reči razume kao priznanje, ili čak izvinjenje, za koje ona pruža za svoje ponašanje prethodne večeri.
Ljudi nekada narušavaju maksime da bi preneli informaciju koju, inače, ne bi želeli da eksplicitno iskažu. Zamislimo da profesor Ajnštajn treba da napiše pismo preporuke za svog studenta koji želi da nastavi studije na drugom univerzitetu. U tom pismu, profesor kaže kako je student druželjubiv, ima mnogo prijatelja, i jedan je od najboljih igrača tenisa u generaciji, ne pominjući ništa o naučnim kvalitetima svog studenta. Implikatura je da taj student i nema naučnog talenta vrednog pažnje, ali to professor izbegava jasno da napiše.
Postoje implikature, gde ni jedno pravilo nije narušeno. Zamislimo, na primer, da Jelena doveze svoj automobil do policajca i kaže: ‘'Ponestaje mi benzin''. Policajac odgovara: ‘'Imate benzinsku pumpu iza ugla''. Ovde ni jedna maksima nije narušena, ali implikatura je da je ta benzinska pumpa u to vreme otvorena, ako se oba sagovornika pridržavaju Principa Kooperativnosti.
Narušenje ovog osnovnog principa je najčešće signal da sagovornik ne želi da učestvuje u razgovoru. To se često dešava ako pokušate da razgovarate sa decom. Recimo, pitate nekog švrću: ‘'Šta ste učili danas u školi?'', a on odgovori : ‘'A zašto ti, čiko, imaš veliki nos?'' onda je jasno da on o školi ne želi da priča.
Ovakvih i sličnih primera ima bezbroj - na blogu i u životu - ali ja ih više neću navoditi.
Hteo bih ipak da ponovim da je logička analiza ljudskog razgovora otkrila postojanje pravila, ili maksima, koje su inherentne svakom razgovoru. Njihovo narušavanje, ili implikature, kao narušavanje gramatičkih pravila u dečijem govoru, može mnogo da nam kaže o kogniciji i mentalnom funkcionisanju sagovornika. Na isti način kao što je Čomski otkrio postojanje univerzalne sintakse u ljudskim jezicima, i to sintakse koje korisnici nekog jezika uopšte ne moraju da budu svesni (recimo, pleme Monokula iz subekvatorijalne Afrike može da koristi svoj jezik a da u populaciji ne postoji ni jedan lingvista koji bi razumeo i precizirao gramatiku tog jezika), tako je i formulacija logike ljudskog razgovora, kakvu je napravio Gris, otvorila još jedan prozor kroz koji naziremo prirodu neuralnog funkcionisanja ljudi. Savremena lingvistika se ovim ozbiljno bavi, i na taj način sve više približava neuronaukama.