„Priča mi Vasil kako je negde na nekom forumu pročitao komentare na najavu naših nastupa, pa sad tu jedan forumaš komentariše - ‘A zašto im se bend jednostavno ne zove Vasil Hadžimanov? I ko je sad taj Đorđević, ja nisam nikad čuo za njega.' a ovaj drugi ispod odgovara: 'Ni ja.' "
Marko Đorđević, na nastupu u Banjoj Luci, šala u pauzi između dvije kompozicije
ĐORĐEVIĆ [ Sveti ] + HADŽIMANOV [ VHB ] + TRIJIĆ [ Konzilium ] = ?
Zaista, šta nastaje kada se spoje šefovi tri odlična fusion benda?
Magija, prije svega
U prohladno oktobarsko veče koračam širokim bulevarom Mladena Stojanovića sa instrumentom preko ramena, vraćam se u stan sa kasne, čisto rekreativne probe i odgovaram na propušten poziv prijatelja. Svirka u "City Pub"-u, lijeno mrmlja u slušalicu i pita da li želim da idem s njim. Umoran sam, iskreno, ne ide mi se n i k a k o, već sam dobio svoju „porciju buke" ali hajde bar da pitam ko nastupa. Slušam odgovor i umor odmah iščezava:
- Amm... Vasil je tu, s njim je i onaj... amm... bubnjar što je bio sa amerikancima prošle godine na Jazzlook-u...
- Đorđević?
- Da, da, Marko Đorđević amm... i još jedan lik, gitarista... amm...
Odmah znam i ko je „lik". „Primarijus" Branko Trijić, gitarista DLM-a, nekadašnji Točkov učenik i amsterdamski đak, danas profesionalni muzičar, predvodi beogradski sastav „Konzilium", meni između ostalog zanimljiv zbog obrade hipnagoge slike „Delfin", jedne sjajne kompozicije R.M.Točka. Sve mi jasno, nedavno sam putem YouTube-a saznao kakav je koncept njihovog nastupa, ali ta tuba nije ni izbliza doživljaj uživo a ko zna kad će ova ekipa opet dolaziti.
Naravno, stižem. Svirka je počela u deset, nije tako strašno, kasnim 20-tak minuta, dakle propuštam možda tri ili čak dvije kompozicije ali avaj, ispred City Puba, nekadašnjeg Jazz kluba u blizini Narodnog pozorišta RS, stoji bar četrdesetak ljudi, a unutra je dupke puno.
Tip na vratima sliježe ramenima. "Ne možete ući," kaže. „Tolika je gužva da jednostavno nemate šta tražiti unutra. Tek kad određeni broj ljudi izađe, možemo vas pustiti dole."
- „Eto, to ti je besplatan ulaz." - nervira se frend zbog situacije i dodaje: „Tačno sam znao da će ovako biti. Bolje da nismo ni dolazili. Ovo je sve zbog Vasila, ne znam zašto ga ljudi ovdje toliko vole?"
Mada, obojica vrlo dobro znamo zbog čega. Bar ja se još uvijek živo sjećam nekih davnih fantastičnih svirki Vasil Hadžimanov Bend-a na tvrđavi Kastel, u Haciendi, Maxu, ili u kultnom Kicu sa izduženim vrtom koji izlazi na Vrbas, pa i nekih nastupa i druženja na Jazz festu u Zelenkovcu (kod slikara Bore u blizini Mrkonjić Grada), tadašnjih zanimljivih jam sessiona sa Hannesom Beckmannom, Miša Blamom - čitava jedna mlada „progresivna post-ratna" generacija „navukla" se na taj snažan opčinjujući zavinulski zvuk Vasilovog razuzdanog rolanda, u kombinaciji sa virtuoznim basistom Vladom Samardžićem (Smak, Vlada Georgijev) i, tadašnjim, sjajnim bubnjarem Igorom Maleševićem, pjevačicom Hanom Vučičević i drugima. Dakle, bilo je dosta prilika da se VHB zavoli, i sada, eto, gdje je Vasil - tu je i gužva.
I tako, stojimo baš kao ona dva Sullivanova tikvana, Dell Boy (on, stariji i niži) i Rodney (ja, mlađi i drastično viši) kao da mućkamo nešto između sebe i čekamo da neko izađe da bi ušli u klub. Kiša počinje da cmrlji a iznutra, preko zamagljenih zatvorenih podrumskih pvc prozora u visini sokla, potmulo dopire poznata tema Đorđevićeve kompozicije „We'll see..." (Videćemo...) koju je svojevremeno popularizovao Vasil a otpjevao Zafir Hadžimanov na drugom studijskom albumu VHB-a „Kafanki" (PGP-RTS, 2003). Primjećujemo da neki tipovi kao opčinjeni bukvalno sjede ispred prozora i tako slušaju i posmatraju svirku.
Magija. Ništa manje. Muzička magija.
„Zang tumb tumb"
Poslije otprilike pola sata čekanja, napokon nekako ulazimo, spuštamo se u grotlo bez kisika, na stepeništu uz zid stoje neka meni draga ženska lica, diskretno našminkane dame, arhitektice, pijuckaju piće i ne usuđuju se da uđu unutra u gužvu. Za mene tu sad zaista nema dileme - u jednoprostor kluba u suterenu me prosto usisava snažna molska tema kompozicije „5:4" (Pet na prema četiri), pretvaram se u bezobzirnog audiofanatika i prateći zvuk Vasilovog sinta probijam nam put kroz masu da se približimo muzičarima i sceni u neposrednoj blizini ulaza. CalvinNektarRonhillArmaniJelenMarlboro..., mješaju se mirisi parfema, točenog piva, duvana i na momente ubitačnog, oštrog vonja muškog znoja. No, tema okončava, bubnjar otpočinje solo tačku, zastajem i zatvaram oči, da bolje čujem:
Ovako zapisan zvuk tog djelića Markovog sola izgleda baš kao avangardna Marinettijeva futuristička poezija s početka XX vijeka ali ono što čujem je, bar za mene, nešto mnogo kompleksnije, bogatije i življe od bilo kakve, bilo čije poezije. Odmah je jasno da su u taj zvuk, u tu sposobnost kreativne kontrole instrumenta uložene godine i godine predanog vježbanja, usavršavanja i rada. Dakle siloviti, energični solo traje minutama a zatim zvučna poema odjednom prelazi u prepoznatljivi ritam marša „Na Drinu". Marko nas kontračinelom zajedno sa bas bubnjem, uvodi u najpoznajtije ostvarenje Biničkog a potom istovremeno, brzim naizmjeničnim udarima palicama po dobošu i timpanima, svira i melodiju. Bubanj tako na trenutak postaje i melodijski instrument i to zaista zvuči zapanjujuće čitljivo, kreativno i uvjerljivo. (Sutradan, tokom radionice, kaže mi da to i jeste njegova sopstvena dosjetka, kreacija koju svira samo na nastupima kod nas jer vani, razumljivo, ne bi bila prepoznata, ne bi imala neki smisao).
Kompozicija završava temom, slijedi gromoglasni aplauz.
On je ovaj put i u ulozi voditelja, showman-a, zahvaljuje se publici, priča šaljive anegdote (poput gore navedene) i tako saznajemo da je ovaj fantastični trio prije par dana gostovao u Sarajevu, gdje su takođe dobro primljeni, pa i ovaj put ne propušta priliku da se javno zahvali banjalučaninu Nebojši Pudaru, prijatelju i jazz entuzijasti, koji je organizator ove njihove male trodnevne BiH turneje. Vasil je skroz u lijevom uglu, njemu sada mikrofon služi samo da unisono vokalizom skatuje (pjeva apstraktne fraze npr. ra, pa, mi) uz svoje solo dionice na klavijaturama; Brankova pozicija je centralna, iza stalka za note sa malom plavičastom lampicom, na podu gitarski procesor kojim dodatno barata sa dvije ljepotice, gospodične Godin i Gibson, gitare koje naizmjenično mijenja i „opslužuje" virtuoznim solima.
Slijede Đorđevićeve kompozicije, energične „Celebration" i „Ten Big Serbians" i spora, vedra i na momente melanholična „Svetlana", koju je posvetio svojoj supruzi, zatim Trijićeva „2+2=5" sa prilično kompleksnom temom, potom sad već čuveni Vasilov instrumental „Ohrid", pa čak i jedna obrada pjesme, u šali najavljena kao numera, „Petra Gavrilovića koji se predstavlja i kao Peter Gabriel".
Svaka improvizacija, bilo Brankova na gitari, Vasilova ili Markova, svaki završetak kompozicije propraćen je iskrenim ovacijama jer publika ne skriva oduševljenje. Ukupan repertoar, podjeljen u dva bloka, sa veoma kratkom pauzom između, obuhvata tri sata zaista majstorski [spro]vođenog i kontrolisanog jazz muziciranja... [ fade out ]
„Zaboravljeni trezor neočekivanog bogatstva"
[ fade in ] ...sutradan, u istom prostoru, drastično drugačija atmosfera. Gotovo nigdje žive duše. Razumljivo, radni dan, podne, kiša. Za stolom u blizini šanka, Vasil i Branko piju podnevnu kafu, tehničari pakuju opremu, iznose stalke za mikrofone, razglas, miksetu [sve osim Markovih bubnjeva] i odnose u kombi, pripremaju se na put jer ih naveče očekuje još jedna svirka u City Pubu u Prijedoru. Pudar se vrzma sa mobilnim telefonom u rukama, tu je i neki mali djevojčurak, vjerovatno ćerka vlasnika kluba, razdragano vrluda tamo-amo po prostoru; nekolicina lokalnih muzičara, bubnjara prije svega, pijuckaju piće i čekaju prethodno najavljenu Markovu radionicu. Neki od njih su mudro ponijeli fotoaparate, kamere da zabilježe ono što im on ima reći, pokazati, demonstrirati. Maestro Đorđević se pojavljuje na vrijeme, nasmijan i svjež, sa osmjehom na licu nas obavještava da radionica može da počne i sve prisutne zamoljava samo da se suzdrže od pušenja.
Naručujem kafu, palim neku svoju imaginarnu cigaretu i uživam u radionici - druženju tipa „pitajte majstora".
Momci u početku postavljaju zanimljiva pitanja koja se tiču uglavnom tehnike sviranja bubnja, korišćenja palica, duplih bas pedala [koje on vrlo rijetko koristi], korisnih savjeta koji se tiču rada ruku i nogu, upotrebe kontračinele koju poetski naziva „zaboravljenim trezorom neočekivanog bogatstva". („Kad dobro ovladate kontračinelom to vam je kao da dođe još jedan muzičar činelista i zajedno svira sa vama.")
Vrlo rado se prisjeća svojih najranijih muzičkih početaka:
„...Smejaćete se ali počeo sam zaista kao klinac koristeći kevine šerpe i lonce, tada nisam znao ništa da radim nogama, sve je bilo spontano, dakle samo rad rukama. Mnogo sam voleo Azru a pošto na omotu prvog albuma Azre ima fotografija svirke uživo, i na tom snimku Leiner ima kravatu, tako da ja odem kod ćaleta u ormar, uzmem košulju, kravatu i tada je već sve spremno da se odsvira ceo „Ravno do dna". E sad, pošto su mene pesme interesovale, znao sam ih sve napamet, onda uzmem iz kasetofona antenu pa ju podignem ovako skroz, kao stalak za mikrofon - bila je tu negde i gitara koju držim pošto nisam imao remen - i onda otpevam ceo 'Ravno do dna' sa Džonijem. To je otprilike bio početak mojih muzičkih stremljenja. [smijeh] Posle toga je došlo, ne znam, mislim da je The Police bila prva strana grupa koju sam primetio, nekako su mi bili isti kao Azra, tri čoveka, mislim da Azra i jeste u nekom trenutku bila potpala pod taj uticaj malo, a onda je usledilo interesovanje za heavy metal, Iron Maiden i druge bendove da bih posle toga upoznao Miroslava Karlovića i krenuo kod njega na časove. Tu je bilo zaista dobrih bubnjara - Duca Ivanišević, Dušan Novakov, koji su bili par godina stariji od mene i koji su već plivali u raznim vodama, ne znam, od Discipline Kičme do Chick Corea, onda sam, tako, imao sreću da sam imao te ljude koji su već svirali uživo i koji su me jednostavno vodili kroz to i ja sam nekako uvek dobijao pravu informaciju na pravom mestu i u pravo vreme... "Dok govori, Marko ostavlja utisak čovjeka potpuno zadovoljnog sobom i svojim životom, uronjen u neumorno i neprekidno interesovanje za muziku i njenu kreativnu stranu, u nešto što on poredi sa vrzinim kolom. Opušten, iskren i potpuno otvoren spreman je da odgovori na svako pitanje i tako podjeli sa drugima svoje bogato znanje i iskustvo. Kako priznaje, jednu od kompozicija sa sinoćnjeg nastupa, koju je napisao za svoj njujorški sastav „Sveti", uradio je po uzoru na neparni 17/16 ritam koji je prvi put čuo u kompoziciji „Oro" R.M.Točka, obradi makedonske folklorne muzike. Devedesetih, pominje, bio je oduševljen jednim Smakovim nastupom u Sava Centru.
Zahvaljujući internetu lako se može dodatno saznati da je '92 otišao da studira na Berklee koledž (Boston) i tamo počeo da radi sa Vasilom. U SAD-u živi već skoro dvadeset godina, sarađuje sa raznim značajnim jazz muzičarima, komponuje i uspješno vodi svoj bend „Sveti" sa kojim se prošle godine premijerno predstavio banjalučkoj publici isto tako fantastičnim nastupom na Jazzlook-u (Banja Luka džez festival) opet zahvaljujući saradnji sa Nebojšom Pudarom.
Marko je takođe u dobroj fizičkoj kondiciji i formi (okrenut je sportu, trenirao je i fudbal, pozicija: golman) ali ako ga pitate koliko fizička spremnost igra ulogu kod sviranja bubnja, priznaje da to i nije presudna stvar da bi neko bio dobar i izdržljiv bubnjar:- "Mislim da to nema neke veze, prosto, imate ljude koji izgledaju kao da ne mogu da se popnu uz stepenice ali kad sednu na bubanj fantastično vladaju instrumentom."
Pritom, kroz smijeh dodaje da ako želite da postanete dobar bubnjar preko noći, potrebno je da uporno radite nekih dvadeset godina.
Pošto je on pored sjajnog izvođača i autor, mene najviše interesuje njegov kreativni proces, način na koji nastaju njegove kompozicije, pogotovo njihove upečatljive melodijske linije, neke čak vrlo kompleksne, zbog toga ga pitam da li umije da svira neke druge instrumente i on rado objašnjava da pored bubnjeva svira i klavir koji mu služi za komponovanje, kako je oduvijek bio zainteresovan za odnose bas linije i melodije. Teme počnu da mu se, kako kaže, „motaju" neko vrijeme u glavi i nakon par dana on sjeda za klavir, razrađuje ih i zapisuje. Priznaje „često volim i da stvari ostavljam otvorene", u smislu da komponuje samo melodiju a da harmonijske podloge, akorde, pratnju prepusti na maštu i snalažljivost saradnika u grupi.
Na pitanje da li bubnjar karijeru i svoja muzička interesovanja završava u džezu i kako sebe vidi za 20 godina Marko odgovara:
- "Ne mora, nema potrebe, ja delim više, ako uopšte imam pravo da delim muzičare ili muziku, pored one podele o kojoj se ne raspravlja, znači ono šta ja mislim da je dobro ili loše što ne mora da znači za svakoga, dakle delim ju na muziku u kojoj se improvizuje i na muziku u kojoj je sve rešeno, odnosno aranžirano tako da je onaj ko svira izvođač i u principu nema mnogo odstupanja od toga. I naravno, ima i druga strana medalje, muzika u kojoj se improvizuje znači gde postoji među instrumentima neka komunikacija u kojoj može da se desi nešto neplanirano. E sad, to je definitivno meni draže. Znači u smislu onog kuda ja stremim jeste to da uvek bude neko iznenađenje, da se uvek dešava nešto neplanirano, odnosno u gro slučajeva da se desi bar nešto što nije prethodno dogovoreno ili kako već. Ja sebe vidim za dvadeset godina kao čoveka koji je upoznao instrument dovoljno da jednostavno može da u svakom trenutku bar stremi ka nečemu novom, drugačijem a to meni nekako u suštini obogaćuje život. "
[ fade out ]