- Znaš šta sam primetio? – prepada me Mile još sa vrata, jutros kada sam ušla u kancelariju.
Dragana već neko vreme ne dolazi na posao, Sale je na kursu poslovne korespondencije, a Sladja je na pregledu kod neurologa.
- Šta si primetio? – pitam totalno nezainteresovano.
- Devojke se sve više ponašaju kao muškarci. I u saobraćaju i onako... an ženeral... Nekako su žustrije nego što su bile kad sam ja bio klinac.
Ja od 1. razreda osnovne škole nisam obukla ni suknju ni haljinu, vozim kao kauboj, psujem kao kočijaš, a do pre par godina sam i pušila kao Turčin.
- Stvarno? Nisam primetila. Baš ću obratiti pažnju.
- Znaš šta mi se desilo jutros? – nastavlja on, očigledno nesvesan mog pokušaja da prekinem razgovor.
- Šta?
- Ja na semaforu, čekam zeleno, čujem kako neko pored mene turira. Pogledam, kad ono riba u Hondi. I to klinkica, tek završila faks. Kupio joj tata besna kola. Kad se otvorio semafor, kad mu ga je dala po gasu! Ja jedva stigao da ubacim u treću, a ona već zapalila da ne mogu da je vidim.
Ja zamišljam situaciju i smejem se.
- Tačno te vidim kako se trkaš s nekom ribom po novobeogradskim bulevarima i besniš što ne možeš da je stigneš. – odgovaram, prisećajući se Miletove karijere kao reli-vozača.
- Ma jok. Nisam hteo da se trkam, prošla me je ta faza. – odmahuje on rukom. – A nekad... – smeje se pokvareno. - Nekad sam bio strašna ložana. Kad me tako neko pogleda popreko na semaforu...
- Bio si Fast and Furious?
Mile je visok skoro 170cm i ima svu onu bombastičnost koju poseduju niski ljudi. Malo podseća na Del Boya.
- Ma da. Mnogo sam bio besan. Ne samo da sam se trkao, nego sam se i svadjao na semaforima, prskao sprejevima pa bežao
- Prskao sprejevima pa bežao?
- Pazi ovo. Ispred mene se zatvara semafor, ja kočim. Batica koji je iza, legao na trubu, žuri mu se. E, a provalio sam da mu se žuri, sve vreme mi se nabijao u rep, nisam mu dao da me pretekne. I sad, pazi, u inat mi ne pada na pamet da prodjem na crveno. Batica izlazi iz kola, ja naravno ni na koga ne osvrćem pažnju, a on uzme da mi udara na prozor. E al on ne zna da sam ja već pripremio suzavac. Otvaram prozor, on kreće da me 'vata za gušu, ja ga prskam, nagazim na gas i nestanem. - smeje se glasno. – Eeeeee, to su bili dani. – iznenada se uozbilji. – Ali onda se znalo ko je mangup i ko šta može. Nije se dešavalo ko što mi se na primer juče desilo da mi žena pokazuje srednji prst i psuje onako sočno, zato što sam se ubacio pre nje na semaforu.
Pokazuje srednji prst i psuje sočno. Stvarno, koji je nama djavo?
Odmah da se razjasnimo – ja sam veliki zagovornik jednakih prava i emancipacije. U mojoj kući nema glave porodice, jer ako je neko glava, onda je ovaj drugi šta? Noge?
Takodje, ne verujem da je definicija ženstvenosti oličena u dugoj kosi, suknji, štiklicama, nalakiranim noktima i damskim manirima. Oblačim se kako mi se ćefne i shodno situaciji. I volim, bogami, da psujem. To mi je mama branila kad sam bila mala, i niko mi neće oduzeti moje teškom mukom stečeno pravo da izgovaram groteskne gadosti u ne tako retkim trenutcima frustracije! Takodje volim da radim i da imam svoj dinar i odvojenu kasu od muža. I zamislite, njemu sve to ne smeta, a da pritom nije, da prostite, pi#kica. Kad negde idemo mojim kolima, ja vozim i to ga ne čini ništa manjim muškarcem. Kad negde idemo njegovim kolima on vozi, i to me ne čini ništa ženstvenijom no što već jesam. Kad ja skuvam ručak, on napravi večeru, a da ne moram ni da ga podsetim. On prostire veš, ja peglam. On pere kupatilo, ja sudove. I u čemu je onda moj problem? Zašto se osećam ugroženo?
Srpsko društvo je magijsko-mitološkim putem utemeljeno na muškom principu.
Žena se percipira kao zmija, a muškarac kao zmaj.
Ona je čvrsto vezana za zemlju i kućni prag. Njena funkcija je da bude plodna, podari i podigne potomstvo. Opisuje se negativnim osobinama kao što su kukavičluk, zavist, vanbračna požuda, sitničavost...
Muškarcu je mesto je van kuće, na konju, sa lukom i strelom, u večitom pokretu. Oni love, ratuju, pevaju junačke pesme uz gusle, veličaju čojstvo i junaštvo. Opisuju se pozitivnim jezikom kada ispune očekivanja, a pridaju im se ženske osobine kada se ne uklope u obrazac.
Muškarcima privilegije, ženama restrikcije – to je shvatanje svakog tradicionalnog društva, i razumljivo je da ako mene ne ugrožava moj lični muž, ugrožava me sistem koji me čini manje poželjnim zaposlenim od lika sa istim kvalifikacijama ali drugačijim polnim organom. Ok. Ali šta je sa ženom koja u kolima pokazuje srednji prst i sočno psuje? Gotovo sam sigurna da je bila besna jer je žurila sa posla kući da pospremi, popegla i skuva ručak za sutra.
Emancipacija žena u Srbiji počinje i završava se na identifikaciji sa agresorom.
Ako se ponašam kao nasilnik, imaću udela u njegovoj snazi i slavi.
Oblačiću se skandalozno, ponašaću se razuzdalo, pričaću kao oni, praviću se da sam kao oni, a kad se sve završi, vratiću se tamo gde mi je mesto i preuzeću ulogu koja mi dolikuje. Žalosno.
I dok tako razmišljam o nepravdama koje muče ženski rod u zemlji Srbiji, proveravam mejl i imam šta da vidim.
From: Aleksandar Ilić <sale.kralj@yahoo.com>
To: Jovanka Šimić <jovanka@polyform.rs>
Subject: sabra
ćuo sam se sa jovom iz sabre i tražio mi je slike od štendera što ide sa robom po zadnjoj profakturi.ako može te da mu to slikate da vidi dali mu se uklapa sa dekoracijom u radnji ili da pravi.
Daleko je sunce. Daleko.