ili rupa u zidu?
"Vidi ovo! Izgleda da su počeli malo da šaraju," napisa mi dragi blogokolega šaljući mi link na tekst na Peščanikovom sajtu.
Zaista, tekst ruskog pisca Mihaila Berga, u kome on vrlo iskreno piše o otkrivanju sopstvenih zabluda o istoriji i politici, kako kaže, svoje istorijske domovine – države Izrael, je po mom mišljenju značajan korak (napred) uređivačke politike Peščanikovog sajta.
Iz teksta mi je jasno da se može povući paralela između percepcija izraelsko-arapskog sukoba liberalnih i prozapadnih segmenata društva Rusije i Srbije. Rekao bih da obe vuku koren iz jednoumlja. Jednostavno, posledica bezuslovnog i nekritičkog podržavanja Palestinaca naše zvanične politike onomad u doba "socijalizma", posle urušavanja istog, je bila da se napravi 180º zaokret i upadne u slično jednoumlje, samo što je sada predmet bezuslovne i nekritičke podrške politika Izraela. Neka vrsta mentalne inercije koju Berg ilustruje rečima: ako je sovjetska vlast za, znači da sam ja protiv; zato što sovjetska vlast... ma jasno, zato što ona nije u stanju da podržava ništa normalno na ovom svetu.
Bergu je trebao (fizički) put u SAD da otkrije kako se sistemi propagande po ovom pitanju preklapaju, ali malo i više od toga (naglašavanje moje):
Na kraju sam se uverio da priča o Izraelu kao nevinom jagnjetu Božijem koje se bori protiv divljih varvara nije ništa drugo do još jedan mit koji naši liberalni mediji svesno razvijaju i podržavaju. Ali zato drugi to spore i iznose svoje argumente. Pokazalo se da su na strani onih koji za vreme celokupne istorije Izraela imaju ozbiljne primedbe na njegovo ponašanje – institucije koje zaslužuju veće poštovanje od ruske liberalne štampe. To su praktično sve najpoznatije organizacije za zaštitu ljudskih prava, veći deo evropske i američke akademske scene i liberalna štampa sa obe strane okeana. To jest oni koji su uvek prisutni u ruskim opozicionim medijima kada sasvim opravdano kritikuju Putina zbog autoritarnosti, kao što su ranije sovjetsku vlast kritikovali zbog totalitarizma, koji grde američku politiku na Bliskom istoku, posebno nemoralni rat u Iraku, a onda i u Avganistanu. Ukratko, svi oni su, osim ako se radi o Izraelu, dobrodošli gosti, politički i moralni autoriteti. Ali čim sebi dozvole da kritikuju Izrael, naši liberali ih otpisuju kao levičare, marksiste i proarapske antisemite. Upravo ih tako napadaju mnogi, u svemu ostalom uračunljivi moskovski komentatori-liberali.
Ovde moram da primetim da jeste tačno da se, gledano iz ruske (ili srpske) perspektive, na Zapadu mnogo otvorenije govori/piše o izraelsko-arapskom sukobu i nije problem naći materijale kojima se dobro ukorenjeni mitovi koje Berg pominje mogu razbiti (najbolji izvori su zapravo izraelski tzv. novi istoričari). Međutim, javna debata je skoro nepostojeća i tamo – jedina koja postoji u nekom rudimentarnom obliku je ograničena na akademiju, a oni koji je započinju se često ne provedu dobro. (Dobar primer je dr Finkelstin koji je izgubio svoje mesto na De Pol univerzitetu, jer se usudio da dirne u Alena Deršovica ili kako su se proveli Stiven Volt i Džon Meršhajmer, o čemu više u beleškama na margini). Takođe je tačno da vodeće organizacije za zaštitu ljudskih prava sve češće i sve otvorenije kritikuju politiku/e Izraela (evo koliko pre tri dana Amnesty International je objavio izveštaj o (zlo)upotrebi vode na okupiranim teritorijama), ali kako dr Finkelstin negde primećuje to su počele tek posle 90-tih kada su izraelske organizacije za ljudska prava, poput najpoznatije B'Tselem, počele sa radom (B'Tselem 1989, što znači 22 godine posle okupacije Zapadne obale, Gaze i istočnog Jerusalima).
Posle otkrovenja funkcionisanja propagande Berg se vraća onome što sam gore nazvao mentalnom inercijom, podsećajući da je tzv. orijentalizam odavno provaljen, a "logika" koja na kojoj je isti građen je ista ona koja je ne tako davno bila baza za rasizam i anti-semitizam uperen protiv Jevreja:
Nažalost, uprošćavanje, redukcija, često su sinonim za izvrtanje činjenica. Tako je to i po pitanju varvara. To jest, da, ako gledamo površno, kao kroz zid akvarijuma, onda je s tačke gledišta evropocentrične civilizacije izraelski Jevrejin sličniji Evropljaninu nego što je to palestinski Arapin. Ali je i taj evropocentrični pogled već davnih dana bio dekonstruisan kao arhaičan. I nije uvek bilo tako. Setimo se kako su ruska aristokratija i inteligencija u 19. veku ili još ranije gledali na Jevreje iz provincije (a drugih tada nije ni bilo): taj isti Puškin, Vjazemski, to jest svi, da čak ne govorimo o Dostojevskom – kao na divljake, kao na ljude ne samo druge kulture, nego kao na nešto što je van svake kulture. Zato što su Jevreji živeli u svojim smrdljivim provincijskim rupama, ispovedali nikome zanimljive ideje, bili, prema mišljenju najboljih ruskih umova – divljaci, nesrećno, vanistorijsko, neuračunljivo, plesnivo i besmisleno stado ovaca. Da, Puškin, koji je o tome nešto znao, mogao je da iza idiotske nošnje ugleda i erotski impuls toplog ženskog tela, jedino ljudsko što je on u tom mraku mogao da ugleda. Jevreji su za njih bili neki tamo gmizavci u zamašćenim ogrtačima, sa manirima mrskog povlađivanja i potpunim odsustvom samopoštovanja. Nisu to ljudi i Evropljani. I šta? Reći ćete da nisu bili u pravu, jer nisu mogli da predvide kako će – za samo sto godina – da navale nobelove nagrade i genijalni stihovi i slike? Zato, nikakvog smisla nema prebacivati za neko tamo varvarstvo onima koje ne razumete, jer ne liče na vas. Ako neko ne liči, to još ne znači da je zaostao.
Kad već spomenuh orijentalizam, a Berg evropocentrični (budimo otvoreni) rasizam, ne mogu da odolim da ne citiram Edvarda Saida – Maliciozne generalizacije o islamu su postale poslednje prihvatljive forme klevetanja strane kulture na Zapadu; ono što se izriče o muslimanskom umu ili karakteru ili religiji ili kulturi u celosti ne može se danas reći u mejnstrim diskusijama o Afrikancima, Jevrejima, drugim Orijentalcima ili Azijatima. (Covering Islam, uvod za Vintage edition 1997, str. xii)
Zainteresovanima ne može da promakne činjenica da se u izraelskoj štampi neuporedivo otvorenije piše o svemu vezanom za cionizam, okupaciju i sukob, nego bilo gde na Zapadu. Upravo zbog te činjenice smatram poslednji pasus Bergovog teksta, u kome se obraća jevrejskoj inteligenciji, netačnim (evo linka ponovo, ali neću da ga kopiram). Čak da uzmemo da je tačan ostalih 10% upravo zaslužuje našu svaku podršku, a ona se, po mom mišljenju, najbolje može pružiti otvoreno pričajući/pišući o problemu. Naravno, uz osetljivost prema istoriji, koja ne sme biti razlog da se diskusija blokira. Uostalom, ako prijatelju nećeš reći istinu kome ćeš?
Uz opasku da nisam oduševljen ni omaškom koja je napravljena naslovljavanjem Bergovog teksta na sajtu (naime, posle teksta se jasno vidi da je reč o jednini a ne množini, što potpuno menja smisao naslova) još jednom ponavljam da pozdravljam njegovo objavljivanje na Peščanikovom sajtu. Između islamofobnih zvezdi poput Hičensa i Ejmisa ovakav tekst dolazi kao pravo osveženje [prvi bi da sprovodi genocid nad muslimanima, drugi bi "samo" da ih diskriminiše dok to ne zaboli) (skrolovati jedno 2/3 do citata].
************************
Beleške na margini
Berg nije hteo o izraelskom lobiju. Neću ni ja, samo ću ispričati jednu priču. Pre nešto više od tri godine, u martu 2006, dva cenjena člana američkog akademskog života, Džon Meršhajmer i Stiven Volt su zgotovili rad koji im je Atlantic monthly poručio – Izraelski lobi: ima li on prevelik uticaj na američku spoljnu politiku. Naručilac je odustao od štampanja ovog rada, u kome su autori dosta precizno ilustrovali kako izraelski lobi ima neproporcionalno veliki uticaj na donošenje spoljnopolitičkih odluka SAD, od kojih neke, po njihovom mišljenju, nisu u interesu ni SAD ni Izraela. Ovo je pojadnostavljenje kojem moram da pribegnem iz jednostavnog razloga što je ovo beleška na margini i ono (pojednostavljenje) sigurno ne čini uslugu njihovom radu. Rad je na kraju video svetlost dana u London Review of Books, vrlo uobičajenom utočištu američkih intelektualaca (disidenata) kada se late tema koje u Americi nisu... hmmm, preporučljive.
Rad je, očekivano, izazvao buru koja je itekako prevazišla akademske krugove, a Meršhajmer i Volt su prolazili kroz toplog zeca sličnog onom koji je prolazio Džimi Karter posle objavljivanja knjige Palestine: Peace not Apartheid, Dezmond Tutu ili Nelzon Mandela zbog njihovih izjava o izraelskoj politici. Međutim, prava (javna) debata je izostala, odnosno, svela se na to da li je rad anti-semitski ili nije, bez da se ocenjuje njegov sadržaj i/ili tačnost. London Review of Books je opet uskočio i u oktobru 2006. organizovao prvi i (po mom mišljenju) jedini smisleni panel. Učesnici su bili: Šlomo Ben-Ami, Martin Indik, Denis Ros, rekao bih sa jedne strane i Toni Džad, Rašid Kalidi i Džon Meršhajmer sa druge. Političari v.s. akademija. Priceless! Debata se u celini može videti ovde, a transkript (uočio sam male greške) ovde. To je kako mislim da bi trebalo da bude u civilizovanom svetu češće i oko mnogih drugih pitanja.
*
U jednom momentu debate Šlomo Ben-Ami kaže nešto na liniji da rad nije anti-semitski, ali da "pomaže anti-semitizam", da "hrani takva osećanja". Na to Toni Džad (moj favorit u toj debati) kaže: Pre šestdeset godina veoma blizu ovog prostora Artur Kestler je držao predavanje o, tada relativno novom fenomenu, eskalaciji hladnog rata i pojavi sovjetskog bloka. Govorio je veoma oštro i ostrašćeno o svemu što je pogrešno u tome, šta je pogrešno u komunizmu i zašto treba podržati hladni rat, ovo dolazi od eks komuniste.
Bio je optužen, tada na tom predavanju, da pomaže i "ugošćava" ono što se još nije zvalo makartizam odnosno ono što će se uskoro zvati makartizmom. 'Vi govorite stvari koje su na ivici makartizma', niksonizam se to tada zvalo, 'ne bi trebalo da govorite takve stvari, to pomaže njima'. Njegov odgovor je bio veoma jednostavan: "Nema zaštite od toga da idioti i zatucani dele vaše mišljenje iz njihovih sopstvenih razloga. To ne znači da vi možete biti uprljani njihovim pogledima. Vi imate svoje poglede i njih treba ocenjivati po njihovoj suštini.
****
Nešto kasnije Meršhajmer i Volt su proširili rad i objavili ga u formi knjige. Velik deo knjige, baš kao i veliki delovi njihovih nastupa na retkim debatama i predavanjima u vezi iste, su posvećeni tome šta NISU rekli/tvrdili u osnovnom radu. Naime, učitavanje nije specijalnost bloga.