Mr Loader:
Masovno poklonjenje upokojenom Patrijarhu Pavlu izaziva niz pitanja. Naravno, pre svega pitanje, da li se pitanja uopšte smeju postavljati (jer se možda smatra kako treba podrazumevati da je u ovoj situaciji sve sasvim jasno, a da je bilo kakva nejasnoća jeres). Rizikovaću. Dakle, veliki broj ljudi je odlučio da se pokloni odru na kome je izložen Patrijarh, ili da prisustvuje liturgiji i sahrani, ili, pak, da u to vreme bude kod svoje kuće, ali da samom pomenutom činu prisustvuje svojom duhovnom usredsređenošću. Da ne licitiramo, ali radi se o veoma velikom broju ljudi. Upravo tako veliki broj ljudi iziskuje potrebu da se makar malo razmisli o prirodi tog masovnog akta.
Pitanje je, najpre, da li ti ljudi (radi tehnike pisanja moram da generalizujem) nastupaju kao vernici, ili po jednoj drugoj vrsti kolektivne inercije. Da li Patrijarha ispraćaju kao istaknutu, popularnu ličnost sa ovih prostora, ili ga ispraćaju zbog njegove duhovničke uloge? Šta preovlađuje? Ako ga ispraćaju kao dragu i visoko popularnu ličnost, to onda nije u saglasju sa samom Patrijarhovom ulogom, ulogom nekoga ko je skoro ceo svoj život posvetio verskom uspinjanju (jedino na osnovu te prakse i jeste postao „popularan“). Ukoliko je po sredi pretežno ovaj motiv, onda je cela ta nepregledna gomila ljudi, u izvesnom smislu, bila na pogrešnom mestu.
Druga varijanta je da se toliki broj ljudi usredsredio na ovaj događaj zbog svog religioznog osećanja, tj. zato što je Patrijarh bio izuzetan duhovnik, pa, pošto svi ti okupljeni ljudi, pretpostavka je, cene dobro i bogousrdnost, logično je da odaju poštu nekome ko se u primeni tih vrlina toliko istakao. Onda se nameće jedno drugo pitanje. Čuli smo ovih dana kako se treba podsetiti nekih Patrijarhovih mudrih reči, kako treba sagledati primer njegovog života, i, u krajnjoj liniji, kako treba upražnjavati dobro, biti čovek... Naravno. To je neosporno. Samo, ne treba li dobro upražnjavati stalno, svakoga dana, svih godina? Kako se taj talas masovne religiozne svesnosti, i religioznog osećanja, dešava samo u ovih nekoliko dana, a nije ga bilo, ni slično, svih ranijih dana, meseci..? Ne što ga nije bilo u tako masovnom, grupisanom obliku, nego, što je daleko važnije - slabo ga viđamo i pojedinačno, u svakodnevnim primerima ponašanja ljudi. Ako odista postoji religioznost, ona svakako ne može biti nekakva efemera koja traje svega par dana.
Tada, šta bi se dalo zaključiti? Jednokratno upražnjavanje vere? Jednokratno upražnjavanje vere dok traje kampanja ispraćaja Patrijarha, a onda povratak u moralno diskutabilne dnevne navike (koje se od slučaja do slučaja, naravno, razlikuju)? Hajde da vidimo, uostalom, koliko će trajati ovaj talas pozivanja na „dobro u čoveku“.
Sledeća dilema je bitnija od svih prethodno pomenutih. Neka vrsta inicijatora ovog „masovnog religioznog osećaja“ jeste izlazak Patrijarhovog žitija u prvi plan. Nije li, gledano iz sfere hrišćanstva, stalni i najveći uzor u tom smislu Hrist? Primer Hrista je stalno prisutan, uvek aktuelan i sadrži najkompleksniji duhovni podvig. Prema tome, ako je ovoliki ovdašnji svet baš toliko sklon religioznosti, bilo bi mnogo logičnije da ga Hristova pouka motiviše mnogo snažnije i konstantnije od životnog primera bilo kog crkvenog poglavara. Da se razumemo, ovde se ne stavlja nekakva takmičarska paralela između Patrijarha Pavla i Hrista. No, hijerarhija postoji. Najzad, Patrijarh Pavle je postao veličina primenjujući načela koja je postavio Hrist. Sve ukazuje na to da bi, ako ovde ima iskrene sklonosti ka religiji, mnogo logičnije bilo da se ponavljaju pre svega neke od Hristovih reči.
S obzirom da su svih ovih dana, dok su se navodile fraze o potrebi za dobrom, Hristove reči bile vrlo malo ili čak ni malo izgovarane, teško je izbeći pomisao da se i ne radi o čisto hrišćanskom skupu, već o kratkotrajnom lokal-nacionalnom verskom aktu. Ili je možda još bolje reći, crkveno-nacionalnom aktu. Beskraj vaseljene sužen na jedan zemaljski komadić.
Da ovde sada i ne pominjemo upliv politike u ceo događaj, pošto je to za komentarisanje ispod svakog nivoa, kao i upliv raznih društvenih struktura koje su od svega načinile jedan nacio-klerikalni performans i potrčale da se istaknu u dokazivanju svoje odanosti Kolektivitetu! Naposletku, pitanje je da li bi skromni Patrijarh poželeo takav jedan skup. Bolje da ne nagađamo.
Naravno, kad su obični ljudi u pitanju, svako ima pravo da Patrijarha isprati iz bilo kojih sopstvenih motiva. Ima pravo da se bilo kako lično odredi (ili i ne odredi). Ovde se ne spori to pravo. To uopšte nije tema. Ali, treba ukazati na opasnost da bi jedna pojava možda mogla da se predstavi kao nešto sasvim drugo, upotrebljavajući za sebe sasvim neadekvatno ime. Tačnije, da se motivi koji su u značajnoj meri idolopoklonički predstave kao religiozni nazor. U tom slučaju čini se dvostruka šteta. Sa jedne strane, čini se šteta samom delu Patrijarha Pavla, jer on u tom duhu nije živeo i njegova je misija bila neuporedivo veća, a sa druge strane se ometa mogućnost ljudima da se, kroz jednu vizuru koja je mnogo šira od ove lokal-nacionalne, zaista približe ostvarivanju načela dobra.