Porodica| Roditeljstvo| Život

U strahu su velike oči... a, u snu?

Biljana 77 RSS / 02.12.2009. u 17:10
Pa šta život je na kraju?
To što ludak praznoslovi,
senka i laž što um ovi,
i sveg dobra škrti deo;
jer san nam je život ceo,
dok san samo jesu snovi.
 
P. Kalderon de la Barka

Igrali smo se ispred. Bilo je sunčano. Ulica nova, lepa. Nije bilo saobraćaja. Potrčao je nizbrdo, niz ulicu. Koliko brzo! Nisam ni znala da može tako brzo da trči. Pošla sam za njim. Ipak je dole velika raskrsnica. -Ma pusti ga, sad će da se vrati, tamo nema nikog. - kaže Goca. Neodlučno stojim i vidim da zamače za ugao. Ma pusti ti to. Trčim nizbrdo. Pogledam iza ugla i vidim poznat čovek, verovatno neko iz komšiluka, igra se s njim. Dobro je. Već sam se malo uplašila. I dalje trčim jer oni sve igrajući se odlaze u suprotnom pravcu. Kad sam ih stigla, vidim da to nije on. Na moj verovatno izbezumljen pogled čovek pokazuje rukom u pravcu blokova nanizanih niz ulicu i kaže: -Otrčao je za Larom. Ne znam otkud sam sigurna da je Lara neki pas, čak mi se čini da se sećam i koji.. jedan mali žuti. Mora da je skrenuo u prvi blok, inače bih ga videla na ulici čim sam skrenula. Između zgrada je igralište. Ima dece, ali nema njega. Deca znaju ko je Lara, ali ne znaju gde je. 9522.jpg Prečicom ću u sledeći blok. Pa tu je ograda. Moram da izađem nazad na ulicu. On je beba. Polako me steže u grudima. Moram da ga nađem. Počinjem polako da se gušim. Ne plačem, samo mi nešto teško pritiska grudi. Moje lepo dete! Moram da nađem svoju bebu. Sve je isto. Igralište među zgradama, zelenilo. Nema nikog. Nema moje bebe. Udaviće me ovaj osećaj bespomoćnosti i strave koja nadrasta zgrade. On  je beba. Gde je mogao da ode? Moje lepo dete. Trčim kao bez duše i boli me sve. Svakog trenutka ću početi da plačem i to će značiti da sam se predala. Još jedan red zgrada. Bebo! Sve vreme mi u glavi bubnja - Ne! Ne! Moje lepo dete!

Nešto grozno treska. Prazna kamionska prikolica preko brazda u asfaltu. Kamion! Brazde! Stanica preko ulice. Nešto se odmotavalo brznom svetlosti. Pa ja sanjam. Sanjam! Otvaram oči. Beba spava.. kao beba. Hvala ti Bože! Hvala ti kamiondžijo sa drndavim kamionom. Izljubila bih te od sreće. Srećan ti put! Ovaj i svaki!  Hvala svima koji su svojom težinom izbrazdali kolovoz tako da kamioni prave nesnosnu buku. Kako je lepo što sam budna. Neka je nebo sivo. Neka pljušti kiša. Divan je dan. Najlepši. Samo kad sam sanjala. Samo kad je on tu pored mene sa loknicama zalepljenim na čelo.  Jer još 5 sekundi onog sna i ja bih umrla od muke i tuge i straha.

Htela sam da vam pišem kako su me za vikend pokrali u Tempu. O tom, potom. Ovo mi je ipak utisak nedelje. Ko god da je doživeo slično, verovatno zna koliko "običan" san može da vas izbaci iz ravnoteže. Glava me boli ceo dan. Kažu mi na poslu: -To je zbog pritiska. Ma nije, to je zato što nisam mogla da ga nađem. 

Atačmenti



Komentari (103)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Biljana 77 Biljana 77 15:30 04.12.2009

Re: Uf

Ja sam skoro do kraja ovog tvog komentara mislila da si i ti sanjala. Užas. Hvala bogu pa se sve dobro završilo.

EDIT: stotka,
odoh odoh 00:20 05.12.2009

Evo..

... resenja za opisani problem.
Biljana 77 Biljana 77 13:45 07.12.2009

Re: Evo..

pa to je otprilike faza pre ugrađivanja čipa.

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana