Otvaraju se vrata i ulazim u prostor koji ne poznajem
Boravim u njemu neko vreme. Lagano se privikavam
Strah me je da odem – umislivši da neću umeti da se vratim
Znam. Da treba da sačekam
Boli me leva ruka, ali nastavljam da pišem.
Dolazi vlasnik prostora, i ja započinjem razgovor:
o poznatim stvarima
o pretpostavljeno poznatim ljudima, za koje se ispostavlja da ih ne poznaje
o vremenu i mestu ovog trenutka
i kako je to čudno: biti dobro: ne čineći ništa
znajući samo jedno: tu gde smo želim da budem:
Neograničeno i sve više
Pada kiša.
Voda je vrlo ukusna: voda koju pijemo: ne znam odakle je: vrlo ukusna
sa par kapi limuna
Muzika je tiha i jasna
Disanje.
Kaže mi: Znao sam da ćeš (po)verovati. I doći
Ne umem da mu odgovorim
Osećam: i dalje: samo osećam: da sam tu
Ručak.
U prostoriji nema cveća. Zamišljam boje i oblike. Koje bih volela da imam
Gledam kako trčimo trgom nekogsvetog i smejemo se
Prvi dan. Kao da je oduvek tu. Raspitujem se o meri svetla, presađivanju, orezivanju.....Kažu da se mora zalivati Svaki Dan.
Shvatam da je ušao. U prostorije koje sam ograđivala i nameštala. Mnogo pre nego što sam krenula. I stigla
Trebalo bi da kupim kola.
Pokazao mi je: šta se može uraditi na malo zemlje. Sa malo vode
Gde smo? On kod mene. I ja kod njega. Otvaramo vrata. Razgledamo. Dan po Dan.
Pokazala sam mu: bosim nogama. Kao na štiklama
U nastavku se može videti
kako se odvijamo.
Ne želimo više. Samo volimo. Niču novi listovi. Čini mi se da može živeti: gde god ga ponesemo
Beležim jednostavno.