Više puta smo zadnjih dana komentarisali na temu EU i ono što je bilo primetno jeste da mnogi ljudi u stvari i ne znaju šta je EU, koje su njene nadležosti, u šta se «meša» a šta je van njenog «interesovanja»...
Da bi shvatili poziciju i nadležnosti EU potrebno je da prvo «smorimo» određenim pravnim pitanjima, koja su suštinska za razumevanje EU. Naime, svaka suverena država je suverena u smislu da sama, bez uplitanja drugih država, uređuje pravila koja će se na njenoj teritoriji primenjivati. Ovo znači da recimo Srbija ima pravo da slobodno uredi pitanje da li će građani, primera radi, Švajcarske moći da ulaze u nju sa ili bez viza. Međutim, u interesu Srbije može da bude da se sa Švajcarskom dogovori o ovom pitanju pa da i jedna i druga kažu kako njihovi građani smeju da ulaze na teritoriju druge države bez viza. Takvi dogovori država se nazivaju međunarodni ugovori i njima jedna država u stvari odustaje od dela svoje slobode da neko pitanje uredi na način kako god ona to želi pošto je od trenutka stupanja na snagu međunarodnog ugovora obavezna da poštuje njegove odredbe i da prema svojim ugovornim stranama i njihovim državljanima primenjuje pravila sadržana u tom međunarodnom ugovoru.
Zbog čega je ovo važno?
Zbog toga što EU, pravno gledano, u stvari i nije više od serije višestranih međunarodnih ugovora. Ovo treba shvatiti tako da su se države-ugovorne strane ove serije međunarodnih ugovora (države članice EU) odrekle dela svoje slobode da uređuju određena pitanja kako god one smatraju za shodno i jedna drugoj obavezale da će u međusobnim odnosima poštovati pravila uspostavljena tim ugovorima. A šta je uspostavljeno ovim ugovorima? Ovim ugovorima su uspostavljeni određeni ciljevi koje države članice EU žele da postignu u međusobnim odnosima i način na koji će se oni postići. Stoga su se države članice EU (i) dogovorile da oforme određene organe, (ii) predvidele kako će se ti organi popunjavati predstavnicima svake države članice, i (iii) odlučile da tim organima daju pravo da u određenim oblastima donose (odnosno interpretiraju) određena pravila. Šta ovo u stvari znači? To znači da su države koje su obavezane ovom serijom ugovora prenele pravo koje su do tada imale, da uređuju određena pitanja kako nađu za shodno, na organe koje su oformile ovim ugovorima (a sve u cilju kako bi se ista pravila primenjivala u svim državama članicama). Pri tome, neka pitanja su prenele u ekskluzivnu nadležnost EU organa, u nekim pitanjima postoji podeljena nadlenost, a u nekim praktično ni nema nadležnosti EU (kako kaže konsolidovani tekst Sporazum o funkcionisanju Evropske Unije EU u tim pitanjima sprovodi mere kojima podržava, koordiniše ili zamenjuje akcije država članica – što znači da je uređivanje tih pitanja u nadležnosti država članica, a EU samo pomaže njihovom ostvarenju).
Još jedna karakteristika EU jeste postojanje sudskog tela (Evropski sud pravde) koje je nadležno za tumačenje EU propisa, odnosno ocenu da li su propisi država članica u skladu sa propisima donetim u okviru EU. Države članice su, prilikom zaključenjivanja one serije međunarodnih ugovora shvatile da se njihov cilj ne bi mogao ostvariti ako bi sudovi svake države sami procenjivali kakvo je u stvari pravo uspostavljeno tim međunarodnim ugovorima, pa su se dogovorili da deo svoje sudske vlasti prenesu na posebno telo te da njemu povere ocenu usklađenosti propisa država članica sa EU propisima.
Šta će se desiti kada mi postanemo članica? Pre svega, u ovim stvarima za koje smo rekli da spadaju u isključivu nadležnost EU, naši domaći propisi koji regulišu te oblasti bi izgubili pravnu snagu. Oni domaći propisi koji se pak tiču stvari kod kojih je nadležnost podeljena će ostati da se primenjuju ukoliko nisu u suprotnosti sa EU pravom. Kao što rekoh gore, u odnosu na članicu EU tu ocenu daje Evropski sud pravde i to ili po tužbi Evropske komisije, ili po tužbi druge države članice ili u slučaju da domaći sud prilikom odlučivanja po kakvom sporu uputi Evropskom sudu pravde pitanje o usklađenosti domaćeg prava sa EU pravom. Naše pravo će EU analizirati u postupku pridruživanja te bi tehnički trebalo da oni propisi koji nisu u skladu sa EU pravom budu stavljeni van snage pre ili prilikom postajanja članom EU. Drugo, pored svih naših propisa na snagu će stupiti i gomila propisa EU. Međutim, postavlja se pitanje, a šta to sve znači za nas, obične građane?
I sve i ništa. Od EU ne treba očekivati da će nam rešiti sve probleme. Kao što se iz teksta vidi, najveći deo fore s EU jeste u raspodeli ko će biti nadležan za donošenje i kontrolu primene kojih pravila. Veći deo ostatka fore je u tome ko će da dobije koliko novca od EU (a ostatak ostatka je manje-više visoka politika). Ali, mi i sad dobijamo raznorazni novac od raznoraznih. Pitanje je na šta se isti troši. A i za poslednjih 9 godina mnogi su naši zakoni usklađeni s EU propisima. Pitanje je kako se primenjuju. Stoga, treba imati na umu da nam EU neće dati ni veće plate (ako ih sami ne zaslužimo) niti će nas naučiti da ne bacamo đubre svuda okolo (ako sami ne odlučimo da prestanemo da to radimo), niti će naše političare naterati da ispunjavaju svoja predizborna obećanja i da ne zloupotrebljavaju svoje funkcije (ako sami ne nađemo način da ih to nateramo), a, možda poslednje ali svakako ne najmanje važno, neće nam zabraniti ni da pečemo rakiju na način na koji smo do sada navikli (dok god se ne radi o rakiji za prodaju). Stoga ironija procesa pridruživanja EU jeste u tome što je to proces kod koga bi suština za jedan narod trebala da bude u onome što uopšte nije neposredan predmet procesa pridruživanja – promena svesti svih nas, prihvatanje nekih drugih vrednosti, a za njima i pravila igre, u cilju opšteg društvenog napretka – a koju (suštinu) kad bi ostvarili i ne bi bilo toliko presudno jesmo li ili nismo u EU (pri čemu bi u tom slučaju vrlo brzo postali njen deo).