Pre dve nedelje 193 zemlje su u Kopenhagenu pokušale da se dogovore o tome šta bi svaka od njih trebalo konkretno da uradi na smanjenju oslobađanja štetnih gasova u atmosferu. Uprkos tome što su političari tvrdili da je nekakav dogovor postignut, analitičari se uglavnom slažu da je to više nego nedovoljno.
Na pomenutu konferenciju moglo bi da se primeni nekoliko zgodnih izreka - od one Ota fon Bizmarka da je "politika umetnost mogućeg," preko Klintonove "It's the economy, stupid (Sve je u ekonomiji, glupane)," do narodne izreke "gde je mnogo babica - tu je dete kilavo."
Kada tako veliki broj zemalja pokušava da se dogovori oko neke akcije, kada svaka od njih ima pravo da se oglasi, i kada sve one imaju neke svoje interese koji se samo ponekad poklapaju sa interesima drugih, onda… već je jasno šta.
Obama i drugi, kako se to kaže, "svetski lideri," postigli su u Kopenhagenu ono što je trenutno bilo moguće postići. Po svemu sudeći, svet još nije spreman na veće žrtve za zaustavljanje globalnog zagrevanja.
Možda je za sve to još rano. Svet je u previranju, neke nacije su u naglom usponu. Čak i Amerikanci priznaju da globalni oporavak neće predvoditi najrazvijenije industrijske sile sveta.
Za neuspeh konferencije možda je bar delimično kriva zima. Da je konferencija umesto u Kopenhagenu održana u nekom vrelom gradu južne hemisfere, gde smog guši od jutra do mraka, i da su "lideri" mogli na licu mesta da vide posledice globalnog zagrevanja - možda bi njen ishod bio drugačiji.