Razgovor uz večeru u stanu porodice Markov, u Temišvaru, 28. decembra 2009. godine
Mi Markovi smo iz Dinjaša, sela na 25 kilometara od Temišvara. Tu je nekoliko generacija moje porodice, mada potičemo iz Srbije. Deda po majci mi je bio dobrostojeći čovek, ali je onda sve izgubio. I, zbog sramote, otišli su svi na daleko. On se uputio u Ameriku i tamo dirinčio da nakupi novac i povrati porodični ponos. Baba je sedam puta prelazila Antlantik brodom i vraćala se sa uštedjevinom. Tako smo i nakupovali dovoljno zemlje ovde, na obali Begeja i trajno ostali tu.
***
Imali smo dvadeset hektara zemlje i kuću na lakat, jednu od najvećih u selu. I danas stoji, ja je obilazim i održavam. No, to nam je umalo došlo glave. Na drugi dan Duhova, 18. juna 1951. godine, proglasili su nas kiaburima - kulacima, oduzeli zemlju kao neprijateljima sistema i prognali na drugi kraj Rumunije. Imao sam četiri godine.
Došli su u tri noću i dali nam dva sata da spakujemo šta možemo u kola. Četiri dana su nas držali na otvorenom, na železničkoj stanici u susednom selu. Nas ukupno četrdeset sedam porodica iz Dinjaša. A onda smo putovali tri dana i tri noći vozom, na severoistok Rumunije, sve do Baragana.
Tamo su, opet, oduzeli dosta imanja boljarima, poboli kočeve i udelili nam po 500 - 600 metara kvadratnih svakoj porodici. Samo iz Dinjaša je tako nastalo novih osamnaest sela.
U početku smo živeli u zemunicama, u zaklonima koje smo napravili. Kasnije, izgradili smo kuće od naboja. Ukrstiš grede pa nabijaš blato izmedju njih.
Snašli smo se, kako ne bi. Srbi su uvek bili vezani za zemlju i znali su da je vole i obradjuju. Nemci i neki drugi nisu se mnogo pretrgli od posla, te je moj otac, malo po malo, uzimao zemlju u najam i crnački radio. Svi mi. A zemlja je bila rodna, bogata, ona najbolja. Crmnica, plodnija nekoliko puta od ove peskovite banatske. Vratili smo se kao bogati, sve zbog predanog rada. Otišli smo, rekoh ti, u jednim kolima, a vratili se sa trideset. Doterali smo više žita nego što su imale sve druge kuće u ulici zajedno!
Ostali smo tamo sve do rumunskog Božića 1955. godine, kada su nam dozvolili da se vratimo kućama.
***
Nekada se do Temišvara dolazilo brodom, uz Begej. Ali pazi: brod nije plovio, nego su ga vukli konji! Begej nije dovoljno dubok da bi brodovi sami plovili, nego prikače konjsku zapregu koja ide nasipom i vuče brod. Da bi bilo dovoljno vode za plovidbu, bilo je par ustava gde smo se zadržavali dok se voda ne napuni ili isprazni, u zavisnosti da li idemo uzvodno ili nizvodno.Ustajalo se u dva ujutro, a onda pešačilo nekoliko kilometara do "broda" - mesta gde je pristajala ladja oko 5 sati. U Temišvar se stizalo u petnaest to osam, pa na pijac, gde smo prodavali šta je ko imao: sir, patke, povrće i voće. I tako celo pre podne, a onda u 2 nazad.
***
Uzmite još sarme. Kupus sam ja kiselio, meso je moje takodje. Mi Srbi nikada nismo imali toliko problema kao Rumuni tokom Čaušeskove strahovlade. Ja sam i tada, i pored rada u školi, održavao imanje, imao svinje, krave. Oslanjali smo se na selo i tako preživljavali. Uvek je bilo dovoljno na stolu i u ostavi.
Kobasice su od mojih svinja. Sve radim po starim receptima (uistinu, nisam odavno jeo prave domaće kobasice kao te večeri u sred Temišvara - primedba MM).
Prvih godina posle promene sistema, kada je sve konačno bilo dozvoljeno, intenzivno sam se bavio poljoprivredom. Selo je tu, odmah uz Temišvar. Stalno sam bio tamo. Moju ženu i decu si upoznao mnogo pre mene. Oni su dolazili na te vaše izvidjačke akcije po Srbiji tokom leta - ja nisam mogao. Kako bi u sred sezone, kad je najvažnije? Eto, tako sam zaradio za stan i kuću kćerki i sinu.
***
Danas nas ima oko 22.000 Srba u celoj Rumuniji. Skoro tri puta manje nego kad sam ja bio dete. Većina se asimilirala, pooženila ili poudavala za Rumune.
Imamo jednog predstavnika u Parlamentu, u Bukureštu. To nije ništa. Ovde, u lokalnoj samopupravi, gde je najpotrebnije i gde nas ima koliko - toliko, nemamo nikoga.
***
Pamtim vremena kada smo u mom Dinjašu imali po dvadesetpetoro dece u svakom razredu osnovne škole u nastavi na Sprskom jeziku. Danas je u celoj školi samo jedno sprsko dete, a njih 4 - 5 su polutani.
Ja sam 43 pune godine radio u Sprskoj gimnaziji "Dositej Obradović" u Temišvaru. I još 2 - 3 godine posle penzije. To nam je jedino ostalo, uz još jednu škola u Belobreškoj, na Dunavu, preko puta Velikog Gradišta.
Nekada je moja gimnazija bila prestižna škola, u koju su dolazila deca da nastave školovanje na svom maternjem jeziku. Danas dolaze u taj deveti razred, posle osnovne škole, a da ne znaju ni da čitaju i pišu Srpski. I šta se onda dešava? Prirodno, propuštaju ih, bez obzira koliko znaju.
Uopšte gledano, nastava danas nije ni blizu one koju smo nekada držali. Deca danas ne slušaju, ne uče. Nastavnici su slabi, nemoćni. Roditelji vrše strašan pritisak i na sve načine brane decu, a u stvari ih samo kvare.
Sve je upropastila demokratija - koja je u stvari obična anarhija. Kvalitet je počeo da opada posle promena u Rumuniji, početkom devedesetih, kada je u Srbiji počeo onaj težak period. Tada su došli raznorazni privrednici i političari, sa sve decom. Oni su previše štitili decu, koja su ubrzo postala obesna. Takvu "neodgovornu demokratiju" su obrzo prihvatili i starosedeoci. Nekada sam znao ne samo decu, nego i roditelje i dede i babe svakog deteta. Bila je sramota - dece od roditelja i roditelja od komšija, rodbine, sveta. Sve se, tako brzo preokrenulo.
Ima danas dovoljno učitelja, i inspektora. Dece nema...
***
U Temišvaru, Srbi su uvek bili poznati kao zanatlije. Ima jedan deo grada gde nas je najviše. Zove se "fabrika" - tu su bile mnogobrojne radionice i zanatske radnje koje su Srbi držali. Tu je i pivara, najstarija u Rumuniji.
Tu je jedna od tri srpske crkve u Temišvaru. Na dan Božića koji se ovde slavi po novom kalendaru, mi slavimo Svetog Spiridona, zaštitnika majstora. To je jedan od naših najvažnijih crkvenih praznika u Temišvaru. Pre neki dan, bila je velika proslava. I Vladika Budimsko - Temišvarski Lukijan je došao, i puno drugih popova.Sve je više mladih koji odlaze da studiraju teologiju, u bogoslovije u Prizrenu i Karlovcima. Samo, vernika je sve manje. Kome će oni da budu sveštenici kad nestajemo, polako?
***
Moja Kalina je Rumunka, znaš je pre mene. I ona je profesor. Četrdeset i tri godine je i ona predavala, u elitnoj gimnaziji, jednoj od najcenjenijih u celoj Rumuniji. Radila je i ona posle penzionisanja, ali od kada smo dobili unuka, prestali smo. Sada nam je on najvažniji posao.
Ona je prva uspostavila kontakt sa školama i vama u Srbiji. Dovodila decu u Kovačicu, na vašu Likovnu koloniju izvidjača slikara. I kćerku je vodila par puta. Onda je, po povratku, formirala izvidjačku jedinicu ovde, za srpsku decu. Trajalo je to neko vreme, ali sve ima svoj kraj. Danas nema ulaganja u rad sa mladima. Sve je dobrovoljno i zavisi od volje i vremena, bolje reći entuzijazma.
Naučila je Srpski, kako ne bi. Srbi se obično grupišu na periferiji grada, pa se tu druže i sastaju, kako odrasli, tako i deca. Mi smo oduvek imali stan u centru grada, pa smo nekako bili odsečeni od ostalih. Stoga sam insistirao da se u kući govori Srpski, da deca ne zaborave jezik.
Sin mi danas predaje na ovdašnjem poljoprivrednom fakultetu. On je glavni pokretač saradnje koju imaju sa Poljoprivrednim fakultetom u Novom Sadu. Često dolaze tamo, a i oni dolaze u goste kod nas. Toliko su ga zavoleli, da mu je kum na venčanju bio jedan od profesora iz Novog Sada.
Dragoslav je dolazio, čim je to postalo moguće, na Zvezdine utakmice, još kao deran. I ja sam Zvezdaš do srži, ali on je imao sreću da dolazi još u ono zlatno doba našeg kluba.
Oženio je Sprkinju. Unuk je njihovo dete. On nam je sva sreća danas. Ima već dve ipo godine. Napravili su veliku kuću, skućili se baš lepo.
Kćerka je odgovorni vaspitač u jednom vrtiću. Ona je krenula majčinim stopama - mislim: redovno saradjuje sa vrtićima u Srbiji. Dovoljno je bila pronicljiva da pronadje fondove koji podržavaju projekte prekogranične saradnje. Odavno vodi decu i roditelje - bili su u Kovačici, Uzdinu, Idvoru, još nekim mestima. Čak je ostvarila saradnju i sa jednim vrtićem u Madjarskoj.
Ona, pak, voli našu muziku. Redovna je na koncertima, pogotovo Miroslava Ilića, jednom je čak išla i u Nemačku da ga gleda.
***
Nemoj da dodjete opet a da se ne javite. I ne samo ovako, na sat - dva.