Dugo mi je trebalo da se nakanim da održim obećanje dato još onomad na terasi B92, prilikom dogovora oko izveštavanja sa Dakara 2010. Ideja da blogujem iz Južne Amerike, tokom dvadesetak dana koliko traje najveće planerano ludilo na dva, četiri i više točkova, u startu mi nije bila baš privlačna, ali sam pristao.
Argentina je predivna zemlja i čudesna je snaga kojom nas je privukla, a tek sada kada smo na 4.500 metara nadmorske visne ušli u Čile, shvatio sam koliko mi nedostaje ta čudno bludna zemlja. Ne postiji granični prelaz u Latinskoj Americi, koji je iznad San Franciska (zvaničan naziv graničnog prelaza) i verovatno sa detaljnijom kontrolom. Ogroman je spisak stvari koje se ne smeju uneti u zemlju sa one strane Korideljera, tik uz Pacifik. U ogromnom rancu proizvodnje Mile Dragić, imao sam dva nedozvoljena artikla. Na sreču carinik je zabrbučio prst u teglu sa medom i odustao od daljeg pretersa, tako da smo spasili oko litar i po dobre domaće rakije.
Vratiću se Argentini nadam se dovoljno hronološki, kako bi sa kandidatima radim da čitaju moja zapažanja, podelio što više detalja. Iz Srbije smo krenuli 27. decembra, sada već prošle godine u 7.05, i za oko dva sata bili u Frankfurtu. Sa malim zakašnjenjem, koje nije svojstveno za Nemce otisnusli smo se put Buenos Airesa. E, ljudi moji, kad mi nije izbilo perije i umesto nosa izrastao kljun. Blizu 13 sati traje let iz Evrope, preko Mediterana, Afrike, Atlantika do glavnog grada Argentine.
Ako ima pojedinaca koji nisu shvatili, svrha našeg putovanja je, izveštavanje se Dakar relija, koje pre dve godine zbog pretnji terorista u Mauritaniji, preseljen u Argentinu i Čile. Nemački avio prevoznik uredno nas je preko monitora informisao o visini na kojoj letimo, temeperaturi vazduha (izvan aviona) i trenutoj lokaciji iznad majke zemlje. Ne bih voleo da neko stekne utisak da se bojim letenja, ali kada ste na korak od biznis klase, samo me je panel ploča i jedan zavesa delila od ugođaja, prosto vam se smuči sedenje u sredini sa još tri potpuno nepoznate osobe (jedan sa leve i dve sa desne), rekoh 13 sati.
U jednom trenutku na monitoru uredno piše kako letimo preko Senegala i baš malog gradića po imenu Dakar, po kom reli i nosi ime, čista je ironija sudbine. A, sledeća informacija, kako do Argentine i „novog" Dakara ima još nešto manje od deset sati leta, ni malo mi nisu prijali. Kada se metalna ptičurina najzad prizemljila, prvo što sam osetio kada sam je napustio bio je, vazduh sa ogromnom koncetracijom vlage u sebi, poput zida.
Naše gore list sačekao nas je na aerodromu, a što se tiče carinske kontrole nikada lagodinije nisam ušao ni u jednu drugu zemlju, i počela je akcija. Odlazak do hotela, tuš, nova odeća i pravac restoran. Taman iza 22 sata, kada kaže kod njih i počinju večerinke. Sreća je naša što je bila nedelja, pa je bilo mesta. Od tog trenutka, pa do starta 31. Dakar relija, trajala je aklimatizacija i uživancija. U Buenos Airesu je tako „dobar" vazduh da smo ga prosto udisali punim plućima. Na trenutke me je vraćao u prošlost, kada je i kod nas bilo potpuno opušteno, bez namrgođenih likova i konstante tenzije u vazduhu. Vesela i nasmejana lica na svakom koraku, od ulice, preko restorana, parkova, trotoara naravno i šop molova.
Ako vam kažem da smo Novu godinu u noći punog meseca dočekali u Buenos Airesu, kod lika koji je rodom iz Urugavaja, uz komadine mesa na roštilju i odlična vina naravno iz Argentine, šta ćete više. A, što se tiče mesišta, tu su prva liga, kako po kvalitetu tako i po načinu spremanja. Kažu da pampa, trava koju pasu nihove kravice, tako jako utiče na meso da je to zadivljujuće. Eh, što nema takve trave i kod nas, pa makar je pasla i neka druga stoka.
Više od 4.000 karaktera (prvo ih je bilo 3000, ali kada sam malo izredigovao tekst, ulete još hiljadarka!?), siguran su znak da je vreme da stavim tačku. Ko još danas ima vremena da čita duže tekstove, a. Ali, sledi nastavak, počev od startne rampe u Buenos Airesu 1. janura, preko Kolona, Kordobe, La Riohe, Fijambale i Capiope, gde sam se umolio da počnem sa piskaranjem.