Skeniram durbinom jato, neobična patka ronilica... crne glave zelenog odsjaja i svetlih, smeđim prošaranih bokova – morska crnka, mužjak uzrasta prve zime i još nepotpunog perja odrasle ptice. Sada ja njemu javljam za morsku crnku... i to već ide tako, naizmenično. Retko stignemo da odemo zajedno, ali svako malo jedan drugom javljamo ređe vrste. I sada on razmišlja kako da ugrabi slobodno vreme da pre mraka stigne do 25. maja.
Na parkingu otsutno ulazim u kola... neobično taman galeb se spušta do vode... da kandžama – a ne kljunom, pokuša nešto da uhvati! Ni 40 m od obale Dorćola, odrasli orao belorepan sjajnobelog repa (mlađim, još nezrelim pticama rep je taman) s nekoliko zamaha ogromnih krila grabi visinu i odlazi u pravcu druge obale Dunava. Belorepani se lako viđaju, ali videti ga na takvoj blizini i bez dvogleda, prava je privilegija.
Sve to je trajalo možda petnaestak minuta, a onda sledi povratak u grad, čeka me jedan sastanak. A kako ste vi proveli pauzu za kafu?