Velika nesreca podsjetila me da malo ljudi zapravo zna kako je doslo uopste do nastanka Haitija. U svojoj knjizi
Kratka povijest ljudskih prava za cije elektronsko izdanje nudim link, opisao sam neke dogadjaje koji vam mozda mogu biti interesantni. Naravno, to nece pomoci ovim nesretnim ljudima ali, eto, mozda nekoga u poziciji da mozda utice na pomoc ponuka da to i uradi.
Pobuna robova na današnjem Haitiju, a ondašnjem otoku St. Domingue, doprinijela je promjeni kolonijalnog gospodara pošto je Španija ubrzo preuzela primat na otoku. Regionalno gledano, Englezi su bili dominantni, ali je veliki broj revolta često bio potpomagan iz Francuske u ime principa slobode, iako je u stvarnosti princip bio drugorazredne prirode a geopolitičko rivalstvo primarno. Pobuna robova na St. Domingueu 1791. godine, bila je zapravo jedina uspješna buna robova koja je rezultirala proglašenjem
nezavisnosti 1804. godine, čime je Haiti postao tek druga nezavisna država u zapadnom dijelu svijeta. Povoljna klima i plodno tlo uz stalni priliv nove radne snage u vidu robova iz Afrike, učinili su ovu teritoriju najbogatijom kolonijom u cijelom svijetu. Francuska revolucija je imala izuzetan odjek među robovima na otoku, ali također i među dvadesetak hiljada bijelaca nastanjenih na otoku tokom ovog doba. Zarad shvatanja same bune i njenog istorijskog značaja, potrebno je barem površno razumjeti tamošnje stanovništvo i njegovu podjelu.
Na vrhu su svakako bili bijeli robovlasnici koji su, također, posjedovali velike plantaže. Njihov cilj bio je nezavisnost od Francuske u istom smislu u kojem su nastale Sjedinjene Američke Države. Ispod ove grupe u piramidi utjecaja nalazila se druga grupa bijelih doseljenika, koja se može grubo opisati kao srednja klasa - trgovci, učitelji i ostali stanovnici manjeg bogatstva koji su također posjedovali robove ali u znatno manjem broju. Oni su opasnost po sopstveni napredak vidjeli u slobodnim crncima kojih je bilo tridesetak hiljada na otoku i bili su u posjedu velikog bogatstva. Znatan dio ove populacije bio je, rasno posmatrano, produkt bijelih očeva i crnih majki, dakle mulatski. Tokom revolucije mulati su jedno vrijeme bili na strani crnih pobunjenika, dok su u drugim prilikama bili na strani oponenata promjenama robovlasničkog sistema. Povrh ovih ukupno pedesetak hiljada slobodnih ljudi, u koloniji je živjelo i oko pola miliona robova. Niti ova grupacija nije bila jedinstvena, pošto je jedan dio bio uposlen kao kućno roblje koje je u odnosu na one na plantažama i u poljima bilo u znatno povlaštenijem položaju. Konačno, maruni, posebna klasa stanovništva koja se sastojala od odbjeglih robova koji su se nastanili u planinskom dijelu otoka i živjeli gotovo neometano od malih zemljišnih posjeda, razvili su sistem obrane te organizirali povremene pljačkaške napade na plantaže kako bi dopunili svoje potrebe. Njihova snaga i uloga rasla je usložnjavanjem situacije i konačno će odigrati presudnu ulogu u revoluciji.
Pobune protiv francuske vlasti počeli su bijeli velikoposjednici uz podršku crnih slobodnih ljudi. Bijela srednja klasa, te robovi, u početku su u potpunosti ignorirali revolucionarna stremljenja u koloniji. Robovi su istovremeno povremeno dizali bune, ali bez podrške nisu ostvarivali preveliki uspjeh. Tek će kasnijim priključenjem maruna ove bune dobiti na ozbiljnosti i utjecaju na cjelokupne promjene. Druga vrsta pobune bila je organizovana
među slobodnim crnim i mulatskim stanovništvom koje je, pored već stečenog imovinskog blagostanja, zahtijevalo puna građanska prava slijedeći načela revolucije u Francuskoj. Početkom 1791. godine ova pobuna je ugušena. Krajem ljeta iste godine počela je značajna pobuna robova. Moguće je reći da je u koloniji počeo građanski rat s više strana, koje su, shodno prilikama, mijenjale savezništva i odnos prema osnovnim pitanjima, poput ljudske jednakosti, slobode i bratstva. Cijeli niz geostrategijskih odnosa velikih sila utjecao je na odluku francuskog izaslanika u koloniji da daruje potpunu slobodu svim robovima, ne bi li uspješno obranio vrijedan posjed od anticipiranog napada i Britanaca i Španjolaca. Na čelu nekadašnjih robova bio je Toussaint L'Ouverture, koji je iskazao izuzetan talent u ratovanju kao i u političkim odlukama. Kombinacija vještine i slijeda događaja dovela ga je do mjesta zamjenika guvernera kolonije 1796. godine. Ova činjenica najbolje pokazuje srazmjeru revolucionarnih zbivanja u Francuskoj i posljedica koje je imala u drugim dijelovima svijeta. Događaji, međutim, ovdje ne prestaju. Španski porazi u Evropi odrazili su se njihovim napuštanjem borbi i previranja u koloniji St. Domingue. Francuska vlast je definitivno poražena, dok su Englezi zbog pobune na Jamajci izgubili interes te racionalno se odlučili za očuvanje sopstvenih kolonija i pozicija. Ovaj slijed događaja ostavio je Toussainta na čelu kolonije, koja je nominalno 1798. godine još uvijek bila francuska teritorija.
Drugi dio otoka Hispaniola bio je pod španskom upravom, iako je tri godine ranije Madrid prepustio Francuzima svoj dio otoka. Zbog zbivanja u francuskom posjedu, vlada u Parizu zapravo nije ni željela odlazak Španjolaca, jer bi time Toussaint postao apsolutni gospodar otoka i vjerovatno proglasio nezavisnost. Međutim, upravo se to i desilo. Toussaint je Špance silom protjerao, a sebe je proglasio doživotnim guvernerom ujedinjenog otoka. Moguće je čak usporediti Toussainta i Napoleona. Obojica su, svakako, posjedovala izuzetne vojne i političke sposobnosti, s tim što je jedan ograničio svoje djelovanje na otok Hispaniolu, dok je drugi krenuo u neuspješan pohod na Svijet. Prvom prilikom po djelimičnom smirivanju vojnih operacija u Evropi, Napoleon je poslao vojnu ekspediciju da okonča put kolonije na ovom otoku ka nezavisnosti.
Toussaint je 1802. godine na prevaru uhvaćen. Naredne godine okončao je život u francuskoj tamnici u Alpama. Krajem iste godine pobunjeni Haićani uspješno su porazili francusku ekspediciju i proglasili nezavisnost na Novu godinu 1804. Tako je nastala prva crna republika u zapadnoj hemisferi. Sve velike sile bojažljivo su se odnosile, jer sve su one zasnivale znatne dijelove svojih ekonomija na robovima. Sjedinjene Američke Države koje su do tada podržavale pobunjenike, sada su pažljivije uspostavljale trgovačke i političke veze. Isti je slučaj bio i s Britancima te Špancima, dok su Francuzi izgubili vrlo važan kolonijalni posjed.
Posebnu zanimljivost revoluciji na Haitiju daje oslobađanje robova i uspostava vlasti domorodnog stanovništva. Brojne su brutalnosti počinjene tokom ove revolucije, te je jednim dijelom jedan od sukoba bio izravno rasno određen uz konzekventne represalije prema svima drugačijima.
Pri tome i bijela i crna strana u sukobu jednako se brutalno ponašala. U to doba je Napoleon prodao Louisianu Sjedinjenim Američkim Državama, što je za posljedicu imalo razvoj mitologije među haićanskim stanovništvom kako su oni svojom bunom zapravo spriječili Napoleona u pohodu na Ameriku. ... ovdje naglo zavrsavam shodno reakcijama prvih blogera....