Kao što dobro znate, put do muškog ku***, mislim srca, vodi preko stomaka. Zato ja jadan po ceo dan gledam one emisije o kuvanju, čitam samo kuvare, smaram Jelicu Greganović da razmenjujemo recepte, ali sve je to džabe kada sam totalni antitalenat za kuvanje. A znate šta narod kaže, kome se u rukama testo ne diže, njemu neće ni...
Jedno veče seo ja tako da se malo odmorim. Pustim televiziju, a ono emisija o kuvanju. Na prvi pogled izgleda jednostavno, mogao bih i ja to da napravim. Počeo da tražim po sobi neko blokče da zapišem recept, ali kao za inat nijedno ne mogu da nađem. I šta Srbin radi kad mu nešto u kući fali? Tako je, ide u komšiluk da uzajmi i nikad ne vrati. Padne tako meni na pamet, komšinica Nataša Kandić sigurno ima neko blokče na zajam.
Zazvonim komšinici na vrata i nisam mnogo čekao da mi otvori.
- Dobro veče. Nale, jel može blokče na zajam?
- Naravno komšija. Pođi za mnom.
Išli smo tako desetak minuta kroz stan i stigli do jednog dugačkog hodnika.
- Pa da vidimo šta ovde imamo. Soba za pakovanje poklona, - pokazivala je prstom na vrata, zamrzivač, diskoteka, autoperionica... A sa ove strane imamo sobu za olovke, štampani materijal, fascikle i... evo sobe za blokčiće.
Otvorila je velika tapacirana vrata iza kojih je bila soba od nekih 50 kvadrata prepuna blokčića, u vrednosti od 30 hiljada evra po mojoj slobodnoj proceni.
- Koliko vam treba komšija? - upita me Nataša.
- Ma jedan Nale, šta će mi više, - odgovorih zbunjeno količinom blokćića. Bilo ih je raznih, srcastih, u svim bojama duge, sa plišanim koricama... Ma raznih.
- Jedan. Evo ti sto komada, da ti se nađe. Ja tako pred Svetog Savu napunim džaku pun blokčića i odem do kolektivnog smeštaja gde su ove jadne izbeglice, pa ih delim deci da imaju za školu. Oh, da znaš komšija kako se deca silno obraduju kad vide moje blokčiće. Sve im suzice idu niz musave obraze, a meni srce puno. Joj komšija, a ovi naši političari nemaju pojma kako narod teško živi.
- Istina komšinice, ovi naši političari na ovu krizu troše pare na gluposti dok narod umire od gladi. A odakle vama ovoliki blokčići?
- A to? To je od ove Koalicije za REKOM.
- Šta je sad pa to? Ma, neka naša inicijativa koja zagovara osnivanje nezavisne komisije koja može da ustanovi i javno saopšti činjenice o ratnim zličinima.
- Pa, ako su to njihovi blokčići onda bolje da ne uzimamo?
- Ma jok. Sad smo dobili dva ipo miliona evra za tu koaliciju, imamo 30 hiljada evra u budžetu za blokčiće i te štampane pizdarije. Slobodno uzmi koliko god hoćeš.
- U bre komšinice. To su baš velike pare.
- Jesu, ali ako mi ne veruješ možeš da pogledaš na sajtu www.korekom.org. Mnogo dobar sajt. Samo za njegovo održavanje smo dobili 11 hiljada evra.
- Kod vas baš nema krize.
- Ma ćuti, ima. Sve je manje i manje para. Ne znam kako ćemo da preživimo, a toliko je puno posla. Ti ratni zločini nikako da se rasvetle, a mi radimo i radimo i radimo, a rezultata nigde. Strašno.
- Jeste. I Borka je prošle godine u CZKD rekla kako ona već dvadeset godina priča jednu te istu priča, a narod nikako da shvati i da se stvari promene.
- Pa o tome ti ja i pričam.
- Hvala komšinice na blokčićima, idem da zapisujem recepte za mog čoveka.
- Neka, neka, važno je da se vi mladi volite. Laku noć.
- Laku noć komšinice.
Predrag M. Azdejković
www.azdejkovic.com