U poslednje vreme na blogu je bilo dosta diskusije o NATO-u, odnosno da li Srbija treba ili ne treba da se pridruži istom.
Mnogo različitih argumenata se moglo pročitati sa obe strane mišljenja i meni nije cilj da ovim blogom zapodevam novu diskusiju o tome. Međutim, neformalni sastanak ministara odbrane NATO zemalja, koji je juče završen u Istanbulu, ili bolje "skandal" (koji to nije) na tom sastanku mi je dao ideju da probam da razbijem jedan argument koji, čini mi se, predstavlja wishful thinking pro-NATO kampa.*
Dakle, o kom "argumentu" se radi bi trebalo da bude očigledno iz naslova, a kao ilustracija može da posluži zemlja u kojoj živim, gde se poslednjih godina dešava pipav i vruć proces pokušaja da se armija stavi pod civilnu kontrolu, na čemu, pre svih, insistira EU. Pri tome ne treba zaboraviti činjenicu da je Turska član NATO-a od 1952.
"Skandal", koji to nije, je bilo, više nego primetno, odsustvo načelnika generalštaba Turske, Ilkera Bašbua, sa pomenutog sastanka u Istanbulu. Nije skandal zato što to prisustvo nije obavezno i samo devet glavnokomandujućih oficira je prisustvovalo tom skupu. Jeste skandal zato što bi bilo logično da je glavnokomandujući armije prisutan kad je njegova zemlja domaćin sastanka. Nije skandal zato što načelnik generalštaba Turske nikad ne prisustvuje sastancima ministara odbrane NATO zemalja, bez obzira gde se održavaju. A zašto?
Iz jednostavnog razloga zato što se NATO protokol razlikuje domaćeg. Logično, jučerašnji sastanak je organizovan po NATO protokolu, a tradicionalno turski načelnici generalštaba se ne izlažu tom "poniženju". Naime, po hijerarhiji tog protokola ministar odbrane dolazi ispred načelnika generalštaba, te bi narečeni trebalo da sedi gledajući ministru u leđa. Po hijerarhiji turskog protokola načelnik generalštaba je peta ličnost u zemlji, iza predsednika republike, predsednika Ustavnog suda, predsednika parlamenta i premijera. Ministri dolaze tamo negde na deseto mesto (kad se izređaju šefovi partija, bivši predsednici i još neke ličnosti iz pravosuđa) – naravno, radi se o protokolu za domaće ceremonije na kojima nema stranih zvaničnika, ali je to bazična hijerarhija.
Na sednicama Vrhovnog saveta NATO (Supreme Council) samo turski načelnik generalštaba sedi pored ministra odbrane. Nedvosmislen znak da mu nije podređen i da su u najmanju ruku jednaki. I tako to ide 58 godina...
Neko može da kaže da je sve ovo navedeno trivijalno, te da je u pitanju (očigledno, ne poričem) izuzetak. Međutim, meni taj izuzetak govori da NATO-u kao organizaciji nije preterano stalo da li je u njihovim članicama armija zaista pod civilnom kontrolom, dokle god mu je članstvo zemlje u interesu.
–––––––
* Ja nemam zabetoniran stav po pitanju "Srbija u NATO" i vidim gomilu loše postavljenje argumentacije sa obe strane. Najbliže sam Vučkovom mišljenju da to Srbiji treba "ko ribi bicikl", ali možda bi me prava argumentacija opredelila na jednu stranu.
**************************
Beleške na margini
Ovom prilikom želim da izrazim žaljenje što nas je svojevremeno napustila Jelena Milić, ako ni zbog čega drugog što bi ona imala hrabrosti da se sa svoje očigledne pro-NATO pozicije usprotivi licemerju iskazanom u nekoliko blogova. Hoćem kasti, šteta što ovaj tekst nije bio na naslovnoj bloga.
***
O tamnoj strani NATO-a u tzv. slobodnom svetu (a i to je potrajalo dobrih 40-tak godina) sam pisao u doba potpalublja ovde.
***
Generalni sekretar NATO-a, Anders Fog Rasmusen, je tokom boravka u Istanbulu dao intervju Zamanu, koji je osvanuo pod interesantnim naslovom – Turska ne okreće leđa Zapadu.