Politicki korektna segregacija

U Hrvatskoj njeni gradjani srpske nacionalnosti zive neuporedivo bolje nego prije recimo deset godina. Imaju svoju stranku u parlamentu. Ustavno zagarantovana mjesta na lokalnoj i drzavnoj razini. Sve je politicki korektno i formalno prihvatljivo. Evropski standardi, sto se tice prakse, su jos daleko, ali forma je zadovoljena. Postoje srpska nacionalna vijeca kako na lokalnom, tako na visim razinama vlasti. Srbi biraju na posebno ofarbanim manjinskim listicima svoje dogradonacelnike, dozupane... Je li ovo dokaz puta ka demokratiji ili ipak pokazatelj da politicki korektna vlast ustvari ne zeli integraciju Srba kao ravnopravnih gradjana? Cesto se citira izjava velikog naucnika Nikole Tesle: Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom.
Koliko desetljeca jos treba proci da bi jedan gradjanin Hrvatske citirao uzrecicu svog poznatog sunarodnjaka?

Kad su u jednom drustvu politicke (stranacke) podjele gotovo istovjetne etnickim, sanse za demokratiju su na razini igara na srecu.
Lijevo orijentisan Srbin iz Hrvatske nece glasati za HSLS (Hrvatsku Socijalno Liberalnu Stranku), vec za SDSS (Srpsku Demokratsku Samostalnu Stranku). Lijevo orijentisan Hrvat iz Vojvodine vjerovatno nece glasati za LSV ( Liga Socijal Demokrata Vojvodine) vec za DSHV( Demokratski Savez Hrvata u Vojvodini). Imali smo prilike vidjeti na terenu sta se desava kad etnicki dominira nad ideoloskim karakterom politicke stranke.
Ekonomija zivot znaci. Pitanja socijalne politike, pitanja poreza, pitanja redistribucije dobara, pitanja inflacije, nezaposlenosti, sve su to pitanja koja zivot znace i gde razlicite politicke opcije daju razlicit odgovor. Konzervativci se bore protiv inflacije- sto ima za cijenu vecu nezaposlenost, socijaldemokrati su za vecu redistribuciju dobara unutar sistema. Ovi potonji su za vece poreze, za vecu regulaciju drzave u ekonomiji, dok ovi prvi su za smanjivanje poreza te za smanjenu ulogu drzave u ekonomiji.
Ne treba puno mudrosti da se vidi da najbogatijim najvise odgovara kresanje poreza. Od poreza drzava moze, recimo, poboljsati kvalitet drzavnih skola, pomoci poboljsanju socijalne zastite ugrozenijoj populaciji, obezbjediti bolje zdravstveno osiguranje, unaprediti javni prevoz. Sve ovo bogatima nije potrebno. Imaju sasvim dovoljno para da djecu salju u sasvim dobre privatne skole, imaju sasvim dovoljno novca za svoje zdravstvene probleme, i na kraju ne vide zasto bi drzava uzimala pare od njih za poboljsanje javnih usluga kad ih ovi, slabo il' gotovo nikad i ne koriste.
Neki misle da se demokratija gradi jacanjem radnicke klase, drugi misle da je upravo ekonomska elita taj vodeci agent demokratizacije, ali vecina se slaze da drustvo cije politicke podjele prevazilaze one etnicke, te se baziraju na ekonomskim razlikama, ima najvecu sansu za demokratski razvoj.

Srbiji, mozda jos vise Hrvatskoj, predstoji dug put do drustva gdje ce njihovim glasacima ekonomske teme biti vaznije od njihovog etnickog porijekla. Mozda ce doci vreme kad ce recimo Hrvatska Socijal Liberalna Stranka promjeniti naziv u Socijal Liberalnu jer valjda znaju gradjani Hrvatske da zive u Hrvatskoj a ne recimo u Japanu. Mozda osvane i komsijama sa druge strane Dunava, pa recimo "naprednjaci" postanu uistinu Napredna stranka jer shvate da su oni politicka stranka iz Srbije, bez potrebe dokazivanja etnickim pridjevom ispred imena svoje stranke.
Da li ovo znaci da ce visok stupanj demokratizacije ujedno doneti kraj Srpske Samostalne Demokratske Stranke u Hrvatskoj, ili recimo Saveza Hrvata Vojvodine? Povlaci se pitanje da li je onda etnicki cista drzava bez potrebe za nacionalnim manjinskim strankama neophodan uslov za demokratizaciju? Iako moze izgledati kontradiktorno, odgovor na prvo pitanje je pozitivan dok za drugo pitanje odgovor je "ne".
Srbi u Hrvatskoj treba da cuvaju i ocuvaju svoj kulturni identitet. Svoje obicaje, svoju vjeru, i svoju bogatu istoriju. Ako jednom Hrvatska dostigne taj nivo gdje ce glasaci birati prema svom ekonomskom interesu, nebitno kojoj naciji pripadali, prestace potreba za etnickim predznakom ispred bilo koje stranke, pa samim tim i Srpske Samostalne Demokratske Stranke. Kad u jednoj drzavi zastita svih gradjana postane prirodno stanje stvari, a ne puka floskula lijepo sazetih rijeci forme radi, prestace potreba za postojanjem SDSS-a.

Prva demokratski izabrana hrvatska vlast, inace prilicno nedemokratska, istjerala je Srbe na politicki nacin iz svoje nove drzave. Getoizacijom gradjana u politicko korektnu formu nacionalne manjine zapoceo je proces isterivanja Srba iz Hrvatske, koji se pet godina docnije i realizirao. U ovom projektu i sami Srbi su imali veliku ulogu. Hrvatska vlast smatrala ih je uljezima koji nisu "srpsku zemlju donijeli na svojim opancima". Tudjmanov rezim je bacio hrvatske Srbe u vec spremni zagrljaj, ispostavice se prilicno koban, Slobodana Milosevica. Srbi su se, ogromna vecina, na prvim visestranackim izborima 1990. ponijeli kao trezveni gradjani glasajuci za lijevu Stranku Demokratskih Promjena a ne za SDS. Tudjman, ciji je HDZ glavnu ostricu svoje politike temeljio na antisrpskoj euforiji te renesansi neoustastva, nije ostavio puno prostora hrvatskim Srbima i izabrani lokalni zastupnici su mahom iz lijevo orijentisanih stranaka prelazili u SDS. Iako zvanicno demokratska, nova hrvatska vlast je stvarala drustvo gdje su etnicke podjele bile istovjetne onim stranackim. Komunizam se iz ovog ugla cinio kao
nedokucivi demokratski san.
Milosevic, sa druge strane je spremno docekao Srbe kao spasitelj, praveci od njih instrument svoje politike te kasnije monetu za raskusurivanje u igri "ja tebi ti meni" sa Tudjmanom.
Transformacija iz hrvatskih Srba u krajiske Srbe odvijala se filmskom brzinom. Radikalizacija same Srpske Demokratske Stranke napokon je okoncana smrcu njenog prvog predsjednika Dr Jovana Raskovica. Sistem spojenih sudova radio je kao svicarski sat. Negiranje Jasenovca podgrijavalo je koristenje istog kao izgovor. Na kraju su ostali samo "srbokmunisti/ srbocetnici" i "ustaska armada/ crnokosuljasi".
Totalna dehumanizacija onih drugih relativizirala je zlocine pretvarajuci ih u osvetu i na kraju etnicko ciscenje- u velicanstvenu pobjedu.
Na hrvatskoj je vlasti da odluci zeli li stvoriti drzavu svih gradjana. Okrenuti novi list prema ne tako davnoj proslosti, ili ipak Srbe gledati kao porazenu stranu u agresorskom ratu. U slucaju ovog drugog, SDSS nece nestati a getoizirani Srbi u politicki korektnoj formi nacionalne manjine i dalje ce biti prisiljeni glasati na njihovim manjinskim listama. Etnicki nazivi ostat ce i dalje bitna stvar kod politickih partija.
Politicki korektni standardi ostace odlican nacin da se manjine drze u, za njih napravljenom, manjinskom politickom sistemu.