Dragi blogeri, shvatam da sam malo ubrljao stvar. Neki blogeri su mi skrenuli paznju da u mojim inicijalnim postovima temu Kosova i Metohije suvise opterecujem apstrakcijama i metaforama. Mislim da su u pravu. Srecom po moje samopouzdanje, ovde vas je bilo mnogo blagonakolnih prema meni i vasi komentari su svi pogadjali svoju metu.
U prvim postovima zeleo sam samo da vam kazem da sam imao problematicnu mladost, kao sto je problematicno i ovo moje srednje zivotno doba. Htedoh i da vam kazem da mislim da je licna sloboda sustina ljudskog zivota. Da je sam zivot tajna i da nema reci ili pojma koji tu tajnu moze iscrpeti. Da je ljubav slicna tajna. Da svi ljudi u tim tajnama ucestvuju ravnopravno.
Prateci godinama stradanja ljudi na Kosovu i Metohiji i pokusavajuci da medijski izvestavam o tome, shvatio sam da je problem i tragedija Srbije, Albanaca i celog sveta na Kosovu i Metohiji to sto se tamo ne gleda u ljudsko bice kao na najvisu i jedinu vrednost koja se mora zastiti prva, da bi uopste bilo moguce zastiti bilo koju drugu vrednost.
U ovom postu, evo vam izvestaja o prve tri godine mojih pokusaja, kada je Srbijom vladao Slobodan Milosevic, a Beogradom i mnogim gradovima Srbije opozicione stranke. Glavne cinjenice koje ovde pominjem mozete proveriti na Internetu ili negde drugde. Ovo vam je samo licni kontekst tih cinjenica.
1998-2000
U Novembru 1998. godine odlazim na KiM prvi put u zivotu. Rentirao sam automobil u Beogradu, pozajmio kameru od mog brata Miska i posao na put sa prijateljima, snimateljem Nikolom Majdakom (mladjim) i Miladinom Jelicicem-Jelom. Odseli smo u hotelu Grand. U Pristini.
Namera mi je bila da posetim neke od porodice Srba koji su tokom prethodnih nekoliko meseci nestali, njih oko 1,300, a za koje se sumnjalo da su ih kidnapovale albanske teroristicke organizacije. U Srbiji se o ovim ljudima skoro nista nije znalo, niti se o njima govorilo cesto.
Zeleo sam da zabelezim izjave rodjaka, komsija i prijatelja ovih nestalih ljudi, da se to emituje u nasim medijima i tako, mozda, i na njih skrene paznja nase javnosti, a mozda i svetske.
Tokom tih nekoliko dana boravka na KiM, poslo nam je za rukom da posetimo vise ovih porodica, a posebno one koje su zivele u mesovitim (srpsko/albanskim) sredinama i zabacenim selima. Njihove price su bile slicne - niko ih ne posecuje; niko ih od zvanicnih organa vlasti na KiM ne obavestava da li se uopste istrazuje gde su njihovi nestali i da li se bilo sta o tome doznalo; zive u strahu od novih zlocina i terora; ne obradjuju svoja imanja; tuguju...
Nisu propustali da kazu da njihovi nestali nisu bili ni policajci srpske policije, niti vojnici u uniformama. Poneko od ovih ocajnih ljudi je sa gorcinom konstatovao da se oseca napusten od Beograda i prepusten samom sebi.
Obisao sam i neke od ugrozenih manastira i zabelezio izjave stradalnika u manastirima Devic i Sveti Vraci. Ispostavilo se da su to bili i poslednji video zapisi manastira Svetih Vraca koji je vec naredne godine do temelja srusen i spaljen.
Pokusao sam da zabelezim nesto i o stradanju Albanaca, kao i njihovo razmisljanje o svemu ovom. Nasao sam se u Pristini sa liderima omladinske organizacije Albanaca koja je bila bliska sa Albinom Kurtijem koji je tada bio u zatvoru u Srbiji. Pristali su da se sa mnom sretnu i cuju sta to pokusavam da radim i da vide ko sam. Rekose mi da sam ok, ali da je sada kasno za multi-kulti dokumentarce. Da mogu da biram o cijem stradanju zelim da pravim zapise. O Albancima ili o Srbima. Rekoh im da, u tom slucaju, biram da radim zapise o stradanju onih ljudi o kojima se manje zna.Na osnovu ovog materijala uradio sam dokumentarac "Kosovo pod opsadom" u produkciji Doma Omladine Beograda gde sam tada bio zaposlen kao Direktor.
Film je prikazan na televiziji Studio B. Druge televizije u Srbiji nisu bile zainteresovane da to emituju. Predstavljen je i u velikoj sali Doma Omladine Beograda (kapacitet sale je 500 mesta) na tribini posvecenoj krizi na KiM. Doslo je oko 50-ak ljudi.
U Novembru 1999. odlazim na Kosovo i Metohiju u istom sastavu, sa Miskovom kamerom, ali kola ovog puta obezbedjuje televizija Studio B. Zastava 101. U Kosovu Polju mu je otpao auspuh na sred puta. Snasli smo se nekako i to je bilo jedini put da mi je Nikola Majdak Jr. zamerio na amaterizmu u ovom radu.
Zabelezili smo dalja stradanja ljudi i pravoslavnih svetinja i manastira sirom Kosova i Metohije. U jednom izbeglickom kampu za Srbe iz Pristine i okolnih sela, upoznajem Lazara, glumca koji zali za svojim ranijim zivotom, svojim ulogama, papirima, beleskama... On je bio prvi od koga sam cuo da oseca da je zvanicni Beograd izdao Kosovo i Metohiju. Posle su usledili i mnogi drugi nasi sunarodnici koji su se tako osecali.
To sto su govorili, kamera je belezila.
Dokumentarni video-zapis koji sam ove godine uradio "Kosovo u izdaji" opet je u Srbiji emitovao samo Studio B, a prikazan je i u Domu Omladine Beograda, kao i na festivalima u Londonu, Parizu i Atini.
Nakon oktobarskih promena 2000. godine, odlazim na Kosovo i Metohiju treci put. Opet u istom sastavu i sa Miskovom kamerom, ali ovog puta idemo mojim kolima - Pezo 205, americke tablice, star 14 godina. Pokazao se odlican.
Ove godine, uglavnom sam kompletirao snimanje materijala o manastiru Visoki Decani. Naime, zapoceo sam jos prve godine da belezim formiranje i pocetak rada ikonopisacke radionice koju je tada pokrenuo kum moje cerke, Decanski monah -otac Arsenije.
Na manastirskoj Slavi sam video i jednog mladica iz Orahovca koga sam ranije sreo u Beogradu kao raseljeno lice. Pitam ga sta se sa njim desava. Kaze mi - " Opet sam ovde. Vratio sam se. Zivim ovde. Gore (u Srbiji) bio sam Siptar. Ovde sam Srbin. Opet sam Srbin. Ovde". Kamera belezi.
Tokom Slave, cetvorica iskusenika se monase. Jedan od njih je otac Danilo. On je zaduzen za krave i pcele. Pomaze i sa lekovima koje pravi od okolnog bilja. Pokazao mi je crtez koji su mu poklonila albanska deca koja su se krila u manastiru prethodne godine i koju je on lecio. Zajedno sa ocem Arsenijem. Otac Danilo govori o toj deci kao o svojim bliskim prijateljima. Kamera belezi.
Te godine sam uradio film "Slava Visokih Decana". Prikazan je opet samo na Studiju B, ali i na nekim televizijama u svetu (Arte i BBC). Ima ga i na Internetu (Google video).