Po Platonu, eros ne počiva toliko u onome koji je lep,
već u onome ko tu lepotu opaža
Helenizam je, kao što se zna, veoma širok pojam. Kada sam nedavno naišao na jedan članak u kome se govori da neka helenistička učenja i mitovi «zrače univerzalnu mudrost koja sudbinu sveta poistovećuje sa slobodom ličnosti da sama izabere i svoju ljubav i svoju smrt» setio sam se jedne od onih veličanstvenih dama iz poznate trijade «najumnijih žena koje je Srpstvo ikada imalo» (dr Isidora Sekulić, dr Anica Savić-Rebac i dr Ksenija Atanasijević, redosled nije bitan).O Isidori Sekulić, za koju je Borislav Mihajlović Mihiz rekao da je bila «prvi i poslednji naš enciklopedist», već sam pisao ranije, a primetno je da se, povremeno, kada želim da sebe što adekvatnije objasnim drugima, ali i sebi samome, služim njenim stavovima i mišljenjima, jer me oni nadahnjuju. Danas ću govoriti o Anici.
Anica Savić-Rebac (1892-1953) svakako pripada najzanimljivijim pojavama našeg naučno-kulturnog života u razdoblju izmedju dva svetska rata, kao i u deceniji neposredno posle Drugog svetskog rata. Tome treba pridodati i prilično neobičan način na koji je živela, ali i umrla. U velikom stilu, a opet, skromno.
Bila je književnica, filološkinja, prevoditeljka, istoričarka filozofije, proučavateljka helenske kulture, univerzitetska profesorka. Rodjena u Novom Sadu, živela je tamo do udaje, da bi zatim prešla u Beograd.
Bila je, dakle, prvenstveno - Novosadjanka. Svako onaj koji shvata šta Matica Srpska znači za Novi Sad i za sveukupno Srpstvo može razumeti u kakvoj se srpskoj atmosferi rodila i rasla Anica, jedino dete Matičinog sekretara g. Milana Savića, koji je, takodje, bio pisac i prevodilac, urednik i saradnik mnogih književnih časopisa. A zahvaljujući ocu, Anica je imala priliku da još u detinjstvu bude u dodiru sa redovnim gostima roditeljskog doma - književnicima, slikarima i drugim školovanim ljudima tog vremena. Medju njima, najprisutniji su bili Laza Kostić, Jovan Jovanović Zmaj, Simo Matavulj i Uroš Predić.
Kao devojčica, Anica je pokazivala veliku naklonost prema učenju klasičnih i modernih jezika; već sa dvanaest godina imala je prve objavljene prevode. Najpre, bio je to njen prevod jednog poglavlja iz 'Manfreda', od Bajrona (Byron), a sledili su prevodi P. B. Šelija (Shelley) i E. Verherena (Verhaeren). U časopisu 'Brankovo kolo' izašle su njene pesme 'Pan' i 'Renesans' kada je imala samo četrnaest godina. ‘Ceo Novi Sad govorio je o njenom daru i inteligenciji i tome da čita i piše na nemačkom, engleskom, francuskom, latinskom, grčkom...', zabeležio je Milan Kašanin. A pesnik Laza Kostić, čija je Anica bila ljubimica, ovako je doživeo njene prve pesme: ‘Kad pogledam one svoje prvence - a bio sam tri-četiri godine stariji od nje - čisto bih sve bacio k vragu'. Slikar Uroš Predić govorio je kako je ‘sa divljenjem, ali i sa nekim neizvesnim nemirom pročitao Aničin sastav o renesansi', dodajući začudjeno: ‘To je suviše za jedno dete'. Pisala je tada i drame inspirisane antičkim likovima: 'Nijova', 'Elektra' i 'Poslednja sveštenica Palade Atene'. Sve u svemu, videlo se da je Anica, u svom ranom devojaštvu, uživala veliku podršku porodičnih prijatelja, koji su izražavali divljenje prema njenom pesničkom i spisateljskom talentu, kao i vrsnom prevodilačkom radu, divljenje koje je prevazilazilo kurtoaziju.
Aničina obdarenost za strane jezike usmeriće je prema studijama klasične filologije, na Bečkom univerzitetu. Tamo se preselila, zajedno sa roditeljima, te je imala običaj da kaže: ‘Moj dobri otac, Milan Savić, otišao je zarad mog talenta u Beč isto kao što se Horacijev otac preselio u Rim - zbog Horacija'. Studirala je kod poznatog profesora Ludviga Radermahera, koji je istinski razumevao njene ‘olimpijske zanose i hiperborejska interesovanja', mudro je usmeravajući u njenim helenističkim istraživanjima (sa prof. Radermaherom ostaće Anica u vezi do njegove smrti, 1952. godine). Usled izbijanja Prvog svetskog rata, kada je bila pri kraju studija, nije stigla da diplomira, pošto je morala napustiti Beč, tako da je nešto kasnije diplomirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu.
Nakon diplomiranja, Anica je počela posećivati, mada ne previše često, beogradske književne skupove, na kojima je sretala Isidoru Sekulić, Ivu Andrića, Stanislava Vinavera, Miloša Crnjanskog, Desanku Maksimović i druge. Ima priča, sa elementima trivijalnosti, o zaljubljenosti Crnjanskog u Anicu. Tako se ukazuje da joj je Crnjanski slao topla pisma, u kojima nije previše krio svoja osećanja. Posvetio je Anici pesmu "Reljef sa likom Danta", iz "Lirike Itake" (što je Aničinog oca jako razljutilo, jer je samu pesmu smatrao - prostom), ali je romansa izmedju Anice i Crnjanskog - izostala. Uvredjen zbog odbijanja, Crnjanski, koji je bio poznat po plahoj naravi i poganom jeziku, što ga je sporadično činilo grubim i nekulturnim, hteo je nauditi Anici. Prema navodima Ljiljane Vuletić, koja je pisala monografiju o Anici Savić-Rebac, Crnjanski je tom prilikom "povukao jedan vanredno ružni gest, koji je bio prevashodno plod povredjene muške sujete, a koji ne umanjuje veličinu njegovog književnog dela", te je izdavaču za koga se govorilo da će štampati Aničinu zbirku pesama, napisao pismo sledeće sadržine: „Gdja Savić je pesnička duša nema sumnje - ali ovo je slaba zbirka - i nema je smisla izdavati. To je i mišljenje Andrićevo". Pritom je Crnjanski molio izdavača da to ostane „medju nama". Bilo kako bilo, Anica je zbirku ‘Večeri na moru' objavila kasnije, a ne zna se da li je ikada saznala za „preporuku" Crnjanskog. S druge strane, zabeležena je i jedna zanimljiva Aničina izjava o Crnjanskom, za čije razumevanje je potrebno poznavati Šekspira: 'Ukratko, Crnjanski je jedan koji je hteo da bude Arijel, kad ne bi tako često hteo da bude Kaliban. No, arijelski element će, nadajmo se, preovladati' (Arijel je dobri, a Kaliban zli duh u Šekspirovoj «Buri»).Naslovnu stranu zbirke pesama 'Večeri na moru' uradio je Uroš Predić. Zbirka, ipak, nije privukla veću pažnju kritike. Lucidnom Milanu Kašaninu, koji je priznavao pesnikinji nespornu intelektualnu snagu, zasmetao je njen - «preterani intelektualizam». S druge strane, nešto kasnije, Miodrag Pavlović, Nada Popović-Perišić, Svetlana Slapšak i drugi o tim Aničinim pesmama pisali su mnogo izbalansiranije u odnosu na Kašanina.
Anica se, u 29. godini, udala za Hasana Rebca, činovnika Ministarstva vera Kraljevine SHS. Hasan je bio rodom iz Mostara i izjašnjavao se kao "Srbin muslimanske vere", kako je to bilo uobičajeno za to vreme. Iako su na prvi pogled Anica i Hasan bili sušte suprotnosti, te je ta njena odluka o braku mnoge iznenadila, ima pouzdanih dokaza da je njihova ljubav bila duboka i trajna, da je ništa nije moglo ugroziti. Sa svoje strane, Hasan je važio ne samo za jednog od najobrazovanijih muslimana tog doba u Jugoslaviji, već i za naočitog muškarca (nije uzaludno nosio ime Hasan, u značenju «lep», što dolazi od arapskog ‘حسن'). Bilo kako bilo, Anici je Hasan umnogome ovaploćivao «ahilejsku uzvišenost i heperborejsku nedokučivost», figuru iz njenih platonskih snova.Mada je u jednom periodu njenog života poezija bila veliki izazov, te je nagonila da se koleba da li da se posveti literaturi ili nauci, Anica se ipak opredelila za ovo drugo. Naime, kao odličnu poznavateljku antičkih i modernih evropskih književnosti, nju je najviše interesovalo ono što se može naučno istraživati, a to su ideje i motivi, pa je u tom smislu najviše pažnje posvećivala saznajnoj dimenziji umetničkog dela. Tako je Anica, tragajući za potvrdama o kontinuitetu u razvoju evropske kulture od antike do modernog doba, u svojim esejima, uzimala književno delo kao gradju za istoriju ideja, ali pri tome nije zapostavljala ni estetsko-formalnu stranu književnog dela kao umetničke tvorevine. A već se bila celim svojim bićem posvetila helenizmu. Ona beleži: «Helenski genije je tvorac najvišeg tipa čoveka i najpotpunijeg, do sada, kosmosa». Doprinos Aničin u proučavanju helenske filozofije, istorije i kulture, prema mnogim ocenama, može se meriti sa doprinosima najpoznatijih helenista Milana Budimira i Miloša N. Djurića.
Medjutim, nakon Drugog svetskog rata, Anica je ostala po strani, pošto nije inklinirala postojećim poljima moći (priča se da je, intimno, preferirala tzv. engleski socijalizam nad marksizmom-lenjinizmom). Ipak, nove vlasti su, na predlog profesora Milana Budimira, učenu Anicu postavile najpre za vanrednu profesorku Beogradskog univerziteta, za predmet «Istorija rimske književnosti i latinski jezik», mada će njena ukupna akademska karijera dugo biti (prilično) ignorisana.
Britansko-irska književnica Rebeka Vest (Rebecca West), u svom izvanrednom putopisu iz Jugoslavije izmedju dva svetska rata, pod nazivom „Crno jagnje i sivi soko" (Black Lamb and Grey Falcon), posvećuje jedno nadahnuto poglavlje Anici i Hasanu (koji su u to vreme radili i živeli u Skoplju), dajući im imena Milica i Mehmed. Rebeka Vest je bila oduševljena susretom sa njima i doživljavala ih je ‘kao stubove civilizacije, stubove na kojima počiva kuća koja nam je neophodna da se u nju sklonimo ukoliko ne želimo da nas vetrovi prirode oduvaju'. (Pratilac autorke Rebeke Vest, i odličan tumač balkanskih prilika, bio je Stanislav Vinaver, kome je u knjizi dato ime Konstantin).
Već svojom disertacijom «Pretplatonovska erotologija» Anica je sebi stavila za cilj da sagleda ideje Erosa, prvenstveno preko postojećih književnih izvora. Pritom, imala je u vidu Platonovo shvatanje Erosa, kao posrednika izmedju čulnog sveta i sveta ideja. Išla je, naravno, dalje od toga razradjujući Platonovog Erosa kao Boga ljubavi, do hrišćanskog shvatanja mistične ljubavi, na način na koji je to iznosio glavni ideolog hrišćanstva, apostol Pavle. Posebno se bavila shvatanjem jedinstva ljubavi prema Bogu sa ličnom ljubavlju, polazeći pritom od stavova Dantea, Spinoze i Getea.
Anicu, zaljubljenicu u Platona (Πλάτων), neki su smatrali «egzaltovanom platoničarkom» i «erotosofkinjom». Platon je za nju najviši izraz «helenske mistike», a ona se prvenstveno zanimala i bavila mističnom Heladom, s tim što je tu mistiku definisala kao «erotomorfno shvatanje sveta i odnos čoveka i božanstva». Pritom, ona je helenstvo studiozno istraživala ne samo u poeziji helenskih pesnika, već i kod Getea, Šelija, Bajrona, Miltona i drugih.
Pored Aničinog bavljenja antičkim/helenističkim studijama (smatra se da je sa njima dostigla same vrhove nauke), ona je vredno prevodila sa klasičnih i modernih jezika na srpski, ali i sa srpskog na strane jezike, prvenstveno na nemački i engleski, čime je umnogome obogatila našu prevodilačku književnost.
Slično Isidori, koja se mnogo bavila Njegošem, i Anica je, do kraja života, bila opčinjena Njegoševom veličinom, nastojeći da odgonetne neke od njegovih mnogih tajni. Ali se nije bavila ‘Gorskim vijencem', tim "najnarodskijim epom pisanim na srpskom jeziku", već sa - ‘Lučom mikrokozmom', smatrajući da 'Luča' upravo «zadivljuje poznavaoce bogatstvom opštefilozofskih, mistično-filozofskih i mitskih motiva koje je vizija pesnikova čudesno slila, što je samo po sebi originalnost visokog stepena». Nalazila je da je 'Luča' uspešan konglomerat ideja i motiva koji su prisutni u stvaralaštvima Platona, Pindara, Vergilija, Dantea, Lamartina i Miltona, kao i u ruskom narodnom pesništvu, ali i u francuskoj, italijanskoj, engleskoj i grčkoj poeziji, koje je upoznavao putem dostupnih prevoda; naime, Anica je bila ubedjena da je Njegoš, "veliki samouk čitao dela za koja inače ne znamo da su mu bila poznata i vodio razgovore, sa nama nepoznatim ličnostima o problemima koji su van uobičajenog toka opšteg obrazovanja". U 'Luči', koju je smatrala «najvišim izrazom jugoslovenske kulture», ona je uočavala tri osnovne zamisli: pad božanske duše u materiju, svetlosnu filozofiju i sliku kosmičke borbe, s tim što su sve tri zamisli bliske i srodne, same po sebi, i javljaju se, po pravilu - zajedno. A da bi dalje istraživala 'Luču', kao produkt mnogobrojnih uticaja raznih filozofskih, religioznih i pseudo-religioznih sistema i učenja, kao i da bi, mogla razmenjivati mišljenje sa stranim naučnicima o tom delu, lično ju je prevela na nemački (Der Strahl des Microkosmos), a potom i na engleski (The Ray of the Microcosm), što je svakako bio veoma zahtevan posao. O Njegošu je pisala eseje, od kojih dva nose karakteristične naslove: ‘Njegoš i bogomilstvo' i 'Njegoš, kabala i Filon'. U ovom drugom tekstu Anica upućuje da je Njegoš bio «pagansko-kabalistički mistik». S tim u vezi, Predrag Vukadinović kaže: «Anica je mislila da naša literatura, barem ona starija, može ući u svet samo s Njegošem (u njenom prevodu i sa njenim predgovorom 'Luča' je 1955. godine objavljena u SAD) i još Lazom Kostićem, jer samo njih dvojica mističkim elementom svoje poezije participiraju na jednoj široj, a ne više uskoj nacionalnoj tradiciji». Pritom, on smatra da Aničini radovi o Njegošu i Lazi Kostiću idu u red najboljeg što je o njima u nas napisano.
Persi Biš Šeli je bio Aničin omiljeni pesnik, koga je smatrala «jedinstvenim genijem», odnosno «univerzalnim liričarem, ne samo u Engleskoj nego i u modernoj Evropi». U njemu je nalazila sve ono što je ona sama doživljavala kao svoj pesnički kredo, te se umnogome poistovećivala s njim. Pisala je o njemu, a i prevela sedam njegovih pesama, s tim što se jednoj od njih vraćala stalno, do kraja života, tražeći uvek bolje izraze i reči. A rado je spominjala ili citirala Šelija u razgovorima ili u svom pisanju. Ona je, zapravo, Šelija i Bajrona smatrala «prvim potpunim helenistima u evropskoj poeziji». Bavila se i Miltonom, mada u manjoj meri. S tim u vezi, postoje neka mišljenja u Engleskoj da je Anica bila jedna od «najboljih poznavalaca Šelija i Miltona» u Evropi.
Pisala je i o Geteu, prvenstveno sa aspekta njegovog helenizma. Ostala je zapažena njena rečenica: «Ono što je najhelenskije, to je najgeteovskije». Takodje, Anica je umnogome pomagala svom ocu u finalizaciji njegovog prevoda Geteovog 'Fausta'.
Anica je prevodila ‘Ode' («Pobednu pesmu za Asopiha iz Orhomena») starogrčkog lirskog pesnika Pindara (Πίνδαρος), što su bili ne samo prvi - nego i jedini pesnički prevodi Pindara na srpski. A prepevala je, napisala predgovor i kritičke beleške knjige "O prirodi stvari" (De Rerum Natura), od Lukrecija (Titus Lucretius Carus), koji je važio za "pesnika antičkog materijalizma».
Nakon Drugog svetskog rata i na traženje novih vlasti, Anica je prevodila neke naše partizanske pesme na engleski jezik (znate, one pesme koje sadrže i stihove kao "Suzama se boj ne bije već se vrela krvca lije...", koje nimalo nije lako prevoditi). Isidora Sekulić je napisala esej o tome, govoreći opširno o umeću i značaju prevodjenja, polazeći od toga "da je prevodjenje uopšte, a naročito prevodjenje stihova, muka od mnogo muka". Još je dodala: "Ako i u dušu znaš stran jezik, i od duše voliš autora koga prevodiš, ti si ipak kao onaj kiklop koji se spremao da nauči što god ustreba, pa i plivati, samo da dodje do svoje vodene vile s kojom je tek iz daljine, sa obale, pomalo razgovarao". Uvidjala je Isidora da je Anica bila svesna svih teškoća, jer je ona sama govorila: "Naše trohejske ženske rime prenositi u engleske stihove, bilo bi nasilje", sa čim se Isidora slagala, smatrajući "da te troheje Englez ne bi čuo, jer Englezi, uglavnom uzevši, imaju samo strog jamb i labav jamb kao osnovni element ritmike i melodike". Mada je, dalje, Isidora ukazivala na neke propuste u prevodjenju, završila je pisanje pohvalom: "Anica Savić-Rebac držala je sve to na umu: usrdno i znalački je podešavala umetnički i tehnički deo svoga zadatka, svršila posao sa književnim uspehom i sa društvenom zaslugom".
Anica, koja se uglavnom bavila sa pesnicima, veoma je cenila jednog proznog pisca i njime se mnogo bavila - Tomasa Mana (Mann). U svojim kritičkim napisima o Manu ona ga je doživljavala kao izuzetnog književnog stvaraoca i najznačajnijeg predstavnika modernog evropskog romana prve polovine XX veka, s tim što je itekako nalazila helenizma u njegovim delima. Napisala je pet eseja o Manu i prevela njegove značajne novele ‘Smrt u Veneciji' i 'Tonija Kregera' (kao i 'Tristana'). U eseju «Tomas Man i problem umetnika» pisala je: «'Tonio Kreger' spada u najjednostavnije, 'Smrt u Veneciji' u najsloženije tvorevine Manove; prva je novela najsevernija i najnemačkija, druga je najjužnija i najevropskija. A zanimljiivo je ustanoviti da je ova njegova najevropskija tvorevina ujedno i - najhelenskija». Sa Manom je bila u ličnoj korespondenciji, pa se priča da je Man uzeo neke Aničine ideje, iz njenog teksta 'Kallistos' (objavljenom na nemačkom, u jednom bečkom naučnom magazinu) o povezanosti pojmova svetlosti, ljubavi i saznanja, za svoj maestralni četvorotomni roman «Josif i njegova braća» (ugradio ih u lik faraona Amenhotepa/Enhatona).
O Lazi Kostiću Anica je pisala u više navrata, a njegovu pesmu 'Santa Maria della Salute' smatrala je najmističnijom pesmom srpske literature. (S tim u vezi, dodao bih i da je Isidora jednom zapisala: «Laza Kostić je stvorio sonorno čudo: da refren na tudjem jeziku, 'Santa Maria della Salute', kroz mnogo strofa, bude u divnom sonornom skladu sa stihovima na srpskom jeziku»). Medjutim, Laza Kostić se najviše uklopio u Aničinu sliku Helade sa svojom poslednjom pesmom, 'Himnom Damaskinu', o čemu je napisala poseban esej.
Da pomenem i to da se Anica, pored Njegoše i Laze Kostića, bavila i sa još nekim drugim našim pesnicima (Milicom Stojadinović Srpkinjom, Zmajem, Dučićem, Bojićem). Naročito je nadahnuto pisala o Dučiću: «Modernom srpskom poezijom dominuje velika pojava Jovana Dučića. Aristokratizam jedne rase viteza našao je u njemu visoka umetnčkog izraza... Dučić izražava jednu drugu stranu naše narodne psihe: lepotu...».
Kao helenistkinja, Anica je u svojim delima pokazivala koliko novija evropska misao duguje starogrčkoj, u kojoj meri je iz nje proizašla, i koliko je njome čak i danas prožeta. Jednom je zabeležila "da su nam svu kulturu podarili, direktno ili indirektno, stari Grci", Takav stav bio je na liniji poznate izjave Oskara Vajlda (Oscar Wilde), velikana pisane reči, čiji život, zbog svoje bujnosti i tragičnosti, kao i delo koje je ostavio za sobom, privlače radoznalost i danas: "Sve što je u našem životu moderno, dugujemo Grcima" (Whatever, in fact, is modern in our life we owe to the Greeks), misleći pritom prvenstveno na kritički duh kao najvažniji element umetničkog stvaranja. (A takav Vajldov stav uticao je i na japanskog pisca Jukija Mišimu, koji je sebe smatrao, mada je poticao sa Dalekog Istoka, «prirodnim zaljubljenikom u Grčku», te su uticaji Grčke bili vidljivi u njegovom delu i životu; naime, zabeležena je Mišimina izjava da je njega sa Vajldom povezivala činjenica "da su obojica trpeli uticaj Grčke", prvenstveno na polju esteticizma).
Pored ozbiljnih i preozbiljnih štiva koja je Anica prevodila sa stranih jezika na srpski, pada u oči da je sebi davala oduška i time što je prevela s nemačkog i dva poznata - humoristička dela. Htela je Anica, makar u potaji, da se smeje i raduje. Najpre, tu su «Čudesni podvizi Tila Ojlenšpigela», popularnog junaku mnogih narodnih priča iz Flandrije, a zatim storija «Minhauzen, njegova putovanja i pustolovine», o Baronu Minhauzenu, ‘najvećem lažovu na svetu'.
Milan Kašanin, koji se u mladosti zaljubljenički družio sa Anicom (on je tada važio za frankofila, a Anica za anglofilku, te su sučeljavali svoja razmišljanja o književnim i umetničkim stvaralaštvima Francuza i Engleza), u kasnijim susretima sa Anicom umeo je da zabeleži i ovakve, pomalo pakosne opaske: «Bez osvajačkih crta lica i ljupkosti u držanju, više gorda i opora nego blaga i umiljata... Zauzeta naukom i poezijom, čitanjem i pisanjem, volela je Platona i Lukrecija, ne i žive ljude. Ničim nije pokazivala, još manje rekla, da joj je žao što nema braće i sestara, i nema dece... «.
Da li je Anica bila hladna i bezdušna u odnosima sa ljudima oko sebe? Na to pitanje je teško dati odgovor, ali se zna da je bila veoma vezana za svoga muža. Kada se Hasan teško razboleo, naišla su teška vremena za oboje njih. U to vreme ona, pored svog Hasana i vučjaka Vuleta, nikoga na svetu više nije imala, pa se je, posve verovatno, bila zavetovala Hasanu da će otići ubrzo za njim, mada ima indicija da Anici nije bila strana ideja dobrovoljne smrti i pre otkrivanja muževljeve opake bolesti. Pokušala je da prereže sebi vene na sam dan Hasanove sahrane. S tim u vezi Vinaver je zabeležio da je taj Aničin (neuspešan) pokušaj samoubistva kod beogradske čaršije bio izazvao, umesto sažaljenja, odredjeni - prezir. Ona je to osećala, pa je počela vršiti dalje pripreme za svoj konačni, dragovoljni odlazak. Govorila je sebi: «Život mi je darovao mnoge prednosti, pa i ovu poslednju da mogu umreti svesno i autonomno». Isplanirala je da to učini na svoj rodjendan, kada je imala goste za koje je bila pripremila večeru, sa kojima je puno pričala i, navodno, smejala se. Popila je bila i čašu crnog vina. Da bi, po odlasku poslednjeg gosta, sela na kanabe, prekrila glavu jorganom i ispalila sebi metak u srce.U oproštajnoj poruci, pored ostalog, stoje i ove reči: «Ono što činim, činim iz uverenja u punoj lucidnosti intelekta i volje. To uverenje da život nije vredan življenja ako izgubimo najdraže biće poniklo je takoreći zajedno sa mnom, razvijalo se naročito pod uticajem antičkih shvatanja o samoubistvu, i postalo jedno od odrednica moje životne koncepcije, od organskih zakona moje prirode... «. Sahranjena je na beogradskom Novom groblju, 9. oktobra, 1953. godine.
S tim u vezi, Stanislav Vinaver je lamentirao: «Kad čovek pomisli - imala je sve; ljubav svojih djaka, struku koju je obožavala, ugled, znanje, izvanredan položaj u društvu, ugodan život. Ipak, pretežniji je bio njen mrtvi Hasan, bez koga nije umela da zamisli svoj život». A opet, prisećao se Vinaver, «Anica je oduvek zastupala ideju da iz života treba otići blagovremeno». Da dodam, usputno, da je zapaženo i to da je Crnjanski, posle Aničine smrti, govorio i pisao o njoj s najvećim pijetetom.
Aničino značajno, ali nedovršeno naučno delo 'Antička estetika i nauka o kjiževnosti', objavljeno je posthumno, 1954. godine. Miodrag Pavlović, pišući svoj hommage Aničinoj «kreativnoj inteligenciji i retkoj erudiciji, koja uliva duboko poštovanje», naveo je da je knjiga, zbog nesrećnih okolnosti koje su Anicu potresale u poslednjim danima života, prepolovljena u odnosu na ono što je bilo sadržano u rukopisu (izostavljeno je veliko poglavlje o Plotinu, koje je trebalo da bude kulminacija 'Antičke estetike', kao i poglavlje posvećeno važnom delu ‘O uzvišenom', od anonimnog antičkog pisca). A Aničine studije, rasute po brojnim časopisima, prikupio je Predrag Vukadinović i priredio širi izbor iz dela pod naslovom 'Helenski vidici', smatrajući da Anicu njeni eseji, naučni radovi i knjige svrstavaju u izuzetno značajne istraživače helenske kulture i njenog uticaja na razvoj evropske književnosti i filozofije.
Na kraju, da kažem još nešto u vezi sa onim mojim pominjanjem, na početku ovog teksta, tri velike dame - Isidore, Anice i Ksenije. Borka Pavićević, pozorišna rediteljka i direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju, pišući o Osmom martu, u Peščaniku, zavapila je:
«Dajte još jednom da izbacimo Kseniju Atanasijević sa Univerziteta. Dajte da još jednom pregledamo Isidoru Sekulić, da proverimo da li je bila uistinu udata, ili nevina. Dajte da ismejemo Anicu Savić-Rebac, bila je - čudo, radom, životom i smrću. Uradimo to demokratski, sa konsenzusom, mirno, stabilno, bratski. I neka svako ‘odradi svoj posao'. To ‘odradjivanje svog posla' sve više mi liči na ‘Ja sam samo izvršavao naredjenja'....».
Imala je pravo Borka Pavićević kada je uzviknula da je Anica Savić-Rebacbila «čudo - radom, životom i smrću».
-----------------------
N. B. Ako je nekome (umišljam li?) nedostajala moja «blogovska kolumna» prošlog četvrtka, neka mi ne zameri previše. Jednostavno rečeno, nisam stigao. Iako nastojim da blagovremeno i razumno odgovaram na sve obaveze i izazove koje imam, bilo da ih sam preuzimam ili mi ih život i posao nameću, ponekad dolazim u situaciju da zavapim da se «the little 24 hours» rastegnu... C'est la vie, zar ne?